Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Crkva >  2013-02-01 18:23:38
A+ A- Ispiši ovu stranicu



Uz misna čitanja blagdana Svijećnice razmišlja p. Danijel Koraca



RealAudioMP3 Govoreći na Sinodi Biskupa o novoj evangelizaciji, koja se slavila u Rimu u listopadu prošle godine, vrhovni poglavar Družbe Isusove p. Adolfo Nicolás među ostalim je izrekao jedno zanimljivo zapažanje: svaka generacija se žali na onu buduću smatrajući da se nešto od mudrosti iz prošlosti izgubilo. Ovim svojim zapažanjem nije p. Nicolás mislio samo na nepovjerenje koje jedna generacija ima prema drugoj, nego i na nepovjerenje koje imaju prema Bogu, prema djelovanju Duha Svetoga u životima pojedinaca, u konačnici, možemo reći, o nepovjerenju prema Duhu Svetome koji vodi Crkvu u svakom vremenu i u svakoj generaciji. Povijest nam svjedoči kako Duh Sveti nikada nije zakazao, za razliku od čovjeka koji je to često puta učinio ma koliko visoko mišljenje o sebi i svome vremenu imao.
Želio sam započeti svoje razmišljanje o liturgijskim čitanjima blagdana Gospodnjeg prikazanja ovim zapažanjem p. Nicolása jer mi se čini da se u susretu starca Šimuna i djeteta Isusa dogodilo upravo suprotno. U starcu Šimunu, čovjeku pravednu i bogobojaznu, koji je iščekivao Utjehu Izraelovu i na kojemu bijaše Duh Sveti, ne promatramo samo jednu generaciju, nego i čitavu starozavjetnu Tradiciju. U njegovu himnu Sad otpuštaš slugu svoga u miru, možemo iščitavati povlačenje jedne generacije pred drugom, ustupanje mjesta Staroga zavjeta Novomu zavjetu. Vidimo u ovome susretu kako staro ustupa mjesto novomu u jednom obostranom obogaćenju. Isus ne odbacuje staro, kao kakav naivni buntovnik, nego sve ono dobro što Tradicija nosi, ugrađuje u svoje poslanje, sve je to dio Božjeg nauma spasenja. Šimun se pak, s druge strane, ne drži grčevito predaja starih, kao nečega apsolutnoga, nepromjenjivoga, nego u Isusu vidi ono što mu još nedostaje. Šimun nije u strahu pred Isusom kao što je primjerice Herod u strahu da će mu biti oduzeta vlast, Šimun se ne boji za budućnost Izraela kao što su se bojale vjerske vođe kad su odlučile da je bolje ukloniti Isusa nego da cijeli narod propadne. Dva su moguća stava pred Isusom. Zatvoriti se u svoju samodostatnost i poimanje sebe i svojih stavova kao apsolutnih, ili biti uvijek otvoren za novost njegove ljubavi koja nas neprestano iznenađuje. I premda Isus sve čini novim, ipak nije došao dokinuti Zakon i Proroke, nego dopuniti. Isus nije došao kako bi rekao kako sve što je do sada bilo ne valja, kako su prijašnje generacije bile u krivu. Ne, nego je došao dati novo svjetlo, novu i uzvišeniju dimenziju štovanja Boga i poštivanja čovjeka.
Ako možemo reći da je Stari zavjet vrhunac odnosa prema Bogu i čovjeku označavao riječju pravednost, takav je bio i Šimun – pravedan – onda zasigurno smijemo reći da je Novi zavjet označen ljubavlju kao vrhuncem istih odnosa. Međutim, događa se da se ta ljubav krivo shvaća i tumači, pa mjerilo ponašanja često puta postane ono što se nama u danom trenutku čini da je ljubav, miješajući ju često puta s egoističnim ciljevima i plitkim osjećajima. Mjerilo ljubavi je Krist raspeti na križu za spasenje svega svijeta. To je taj znak osporavan koji će razotkriti namisli mnogih srdaca, kako je prorekao Šimun. Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite. Jedino ako svoje ciljeve i osjećaje budemo postavili u odnos s njegovom ljubavlju, ljubavlju koja je spremna dati se do kraja, ostati bez svega, umrijeti, onda možemo reći da su nam motivacije, a onda i naše djelovanje ispravno. Stoga je uvijek potrebno preispitivati se u svjetlu Onoga koji prosvjetljuje svakoga čovjeka. Pozivati se na ljubav, a ne dati se prosvijetliti istinskim Svjetlom, Isusom Kristom i njegovim naukom, znači zapravo živjeti u granicama svojih egoističnih težnji, znači i dalje hoditi u tami.
Na današnji blagdan Gospodnjega prikazanja, Crkva se spominje osoba posvećenog života. Osobe koje se na poseban način posvećuju Bogu, bilo ženske bilo muške, a da ne pripadaju nužno zaređenim službenicima, bile su prisutne u kršćanskim zajednicama od samih početka. Povijest Crkve tako poznaje udovice, djevice, pustinjake, monahe, redovnike, posvećene koji žive u svijetu. Sve su to osobe koje su slijedeći evanđeoske savjete svoje predanje Gospodinu izrekle kroz određene zavjete, najčešće siromaštva, čistoće i poslušnosti. Zavjeti su znak potpunoga povjerenja u Božje vodstvo i sredstvo koje omogućuje osobi da potpuno slobodno živi za onoga kojega nasljeduje, Isusa Krista. Posvećene su osobe znak živosti Crkve i plodnosti Duha Svetoga koji u Crkvi uvijek nanovo potiče na življenje evanđeoskih savjeta u konkretnim potrebama vremena u kojem se Crkva nalazi. I povijest Crkve u Hrvata mnogo duguje posvećenim osobama, od svoje pismenosti pa do znanstvenih ostvarenja svjetskoga glasa. Neću nabrajati sve zajednice koje su zadužile hrvatski narod, od kojih su još mnoge i danas žive među nama, da koju ne zaboravim. Utješno je što i u sadašnjosti našega naroda Duh Sveti ne prestaje pozivati velikodušne duše na življenje svoga kršćanskoga poziva u nekom obliku posvećenog života. Sjetimo se u svojim molitvama posvećenih osoba kako bi bile vjerne svojemu poslanju, a ujedno molimo i za nova zvanja, da se i danas među Hrvatima nađe onih koji će ostaviti sve i odvažno krenuti za Kristom.




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje