Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Crkva >  2013-02-02 17:50:39
A+ A- Ispiši ovu stranicu



Uz misna čitanja 4. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca



RealAudioMP3 Prva rečenica današnjega evanđelja stavlja nas u povezanost s posljednjom rečenicom evanđelja od prošle nedjeljne: „Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ Ove riječi odnose se na Isusovo čitanje knjige proroka Izaije u sinagogi u Nazaretu, u gradu u kojem je bio othranjen. I premda se svi dive milini riječi koja je tekla iz njegovih usta, daljnji razvoj događaja svjedoči nam posve drugačiju reakciju.
Što je to što je razgnjevilo njegove sumještane do te mjere da ga žele strmoglaviti? Zar to što mu poznaju roditelje? Sigurno ne. Ono što je razgnjevilo njegove sumještane je Isusova izravnost, njegova hrabrost, njegova beskompromisnost, njegovo postupanje upravo onakvo kakvo je Bog tražio od proroka Jeremije o kojem čitamo u prvome čitanju: „Govori sve što ti ja zapovjedim. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima.“
Uloga je proroka da prenosi Božju riječ narodu. On je onaj koji stoji između dvije strane kao kakav vodič. Božja riječ nije uvijek jednostavna, laka i ugodna za čuti, ona ne ide niz dlaku rekli bismo, ne povlađuje, ona nije uvijek tako milozvučna, nego zna biti oštra, zahtjevna, para uši ne bi li razbila tvrdoću ljudskoga srca koje se okamenilo u svojoj zloći, u svojoj izopačenosti. U trenutcima kada narodu, vlastodršcima, pa čak i svećenicima Božja riječ ne odgovara, spremni su proroka i ubiti. Jeremija je zbog vjernosti svome poslanju mnogo pretrpio od ljudi. No, nije to nikada udar na proroka, jer on je samo posrednik, udar je to perverzne ljudske naravi na svoga Stvoritelja. Briga njih za jednog Jeremiju, ili bilo koga drugog koji prenosi istinitu Božju poruku, oni jednostavno ne žele niti čuti niti živjeti po Božjim smjernicama. Draže im je živjeti u svojoj izopačenosti, slušajući lažne proroke koji, povlađujući im, njihovo ponašanje proglašavaju normalnim, nego priznati svoju grešnost, obratiti se i početi živjeti po Božjem. Ubijanje proroka, ušutkavanje njegovih riječi pokušaj je zatomljivanja Božjega glasa, ubijanje savjesti koja nas uvijek želi potaknuti na obraćenje.
Kao što je slučaj s Jeremijom kojeg je narod odbacio, isto se dogodilo i Isusu. Isus ima jasno poslanje koje mu je povjerio Otac Nebeski. On narodu priopćava radosnu vijest spasenja pozivajući na obraćenje. Nakon što je svečano proglasio godinu milosti Gospodnje, najlakše bi bilo napraviti i koje čudo pa da narod bude još više zanesen njime. No, Isus to ne želi, ne želi se poigravati svojom božanskom moći, ne želi nasjesti na jeftine provokacije, jer čudo je uvijek Božji odgovor na čovjekovu vjeru. Mi ljudi bismo često s Bogom postupali kao s kakvim mađioničarom, kao s asom iz rukava. Budi spreman kad te ja pozovem, interveniraj kad ja hoću, kad meni odgovara i kad mi je potrebno, u ostalo vrijeme moga života nemoj me smetati, nemoj pred mene stavljati nikakve zahtjeve, nikakva pravila, nikakve obveze. Osobito me nemoj zamarati preko svojih posrednika. Čemu taj institucionalizirani odnos, pa možemo ti i ja izravno riješiti probleme kad nastupe. Budi u pripravnosti, javit ću ti se kad što zatreba. Nažalost takav krivi pojam odnosa s Bogom njeguje veliki broj naših suvremenika. Bog je samo jedan od servisa, a njegove se riječi selektivno koriste i primjenjuju.
Jedan on primjera selektivnog korištenja Božje riječi je zasigurno današnje drugo čitanje, vjerojatno svima najpoznatiji dio Novoga zavjeta, Pavlov himan ljubavi iz njegove prve poslanice zajednici u Korintu. Mnogi se pozivaju na ove riječi govoreći o ljubavi, bili vjernici ili nevjernici. Pavao nabraja razne kvalitete ljubavi, nije ih niti on iscrpio do kraja, ima ih još puno, svatko od nas može dodati pokoju. Ono što je bitno je kako je Pavao došao do toga? Što je Pavla potaklo da napiše ovakav tekst i pošalje ga zajednici u Korintu? Vjerujem da barem donekle poznajemo život sv. Pavla. Pobožan Židov, koji je gorljivo progonio kršćane iznad svake mjere, zatvarao ih pa i pristajao da se smaknu, kako je bio slučaj sa sv. Stjepanom prvomučenikom. Što se dogodilo Pavlu? Na jednom od svoji pohoda u namjeri da zatre kršćane susreo je Krista, obratio se, krstio se, postao je apostol. Susreo je Krista koji mu je oprostio ono što je činio, susreo je Krista koji ga voli unatoč svemu, koji je svoj život darovao za njega. Pavao je susreo bezuvjetnu ljubav. To osobno iskustvo ljubavi, iskustvo Isusa Krista, Pavao želi prenijeti i Korinćanima, a preko njih već dvije tisuće godina se prenosi i došlo je i do nas. Kad god se ove Pavlove riječi izuzimaju iz svoga izvornoga konteksta, a taj je raspeta ljubav Isusa Krista, kad god se ljubav tumači mimo dara Duha Svetoga kako ju i doživljava Pavao, radi se o selektivnom primjenjivanju i tumačenju ljubavi, odnosno Božje riječi. Da bi se razumjela kršćanska ljubav potrebna je vjera. Vjerom prihvaćamo i priznajemo Isusa Krista svojim Spasiteljem, onim koji nas je svojom žrtvom na križu oslobodio od grijeha. Vjera je nedostajala Isusovim zemljacima, vjera nedostaje i mnogim našim suvremenicima, često puta nedostaje i nama. Vjera razbija naše predrasude. U ovoj godini vjere koju proživljavamo, molimo zajedno s ocem dječaka padavičara: Isuse, vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje