Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Crkva >  2013-02-16 17:49:43
A+ A- Ispiši ovu stranicu



Uz misna čitanja 1. korizmene nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca



RealAudioMP3 Već na samom početku korizme, u prvome čitanju iz Knjige Ponovljenog zakona naziremo perspektivu Uskrsa. U pripovijedanju o izlasku Izabranog naroda iz egipatskog ropstva, iščitavamo konačni izlazak iz ropstva grijeha svih onih opranih u krvi Isusa Krista. Na taj način liturgija nam ne dozvoljava da iz svog vidokruga izgubimo cilj svojega korizmenog hoda koji u sebi nosi određene kušnje.
U današnjem evanđelju promatramo Isusa koji je iskušavan u pustinji. Poznata nam je ovo zgoda iz Isusova života. Nakon krštenja na Jordanu Isus četrdeset dana provodi u pustinji pod vodstvom Duha Svetoga. U pustinji Isus proživljava dramu iskušenja, dramu koju prolazi svaki čovjek u svom životu. Krist je novi Adam, onaj koji ispravlja ono što je prvi Adam pogriješio. Da bi to mogao učiniti kao čovjek mora proći sve ljudsko. Pustinja je zanimljivo mjesto. U njoj vidimo suprotnost s vrtom, onim vrtom u kojem je vladao sklad između čovjeka i ostalih stvorenja, između čovjeka i Boga. U tom je vrtu Adam podlegao iskušenju i tako narušio ovaj sklad koji je vladao u odnosima između stvorenja i Stvoritelja. Pustinja je potpuno suprotno od vrta, u njoj nema života, u njoj vlada smrt, ona je slika stanja bez Boga. U takvom se stanju nalazi čovjek nakon pada, on je mrtav, daleko od Životvorca. U takvo ljudsko stanje ulazi Isus, u pustinju, u smrt da bi iz nje izniknuo novi život, uskrsnuće, ponovno prijateljstvo s Bogom. Pustinja je isto tako mjesto pročišćenja. Izraelci su hodali kroz pustinju četrdeset godina kako bi upoznali Boga. U pustinji je Bog ponovno s njima sklopio Savez. Morali su se odreći svih onih praznovjernih vjerovanja koja im je boravak među drugim narodima donio.
Evanđelisti nam govore o tri Isusove kušnje u pustinji. Srž je svake kušnje odbacivanje Boga koji se, pored svega što nam se u životu čini važnijim i žurnijim, čini sporednim, ako ne i suvišnim ili onim koji smeta. Uređivati svijet bez Boga, graditi ga vlastitim umijećem, priznavati samo političke i materijalne stvarnosti kao istinsku zbilju, a Boga micati kao obmanu – kušnja je koja nam prijeti u mnogim oblicima. Kušnja nas također ne poziva izravno da učinimo zlo, to je odveć prozirno. Ona nam se predstavlja kao nešto dobro, bolje od onoga što imamo. U kušnji se radi o Bogu: je li on Stvarni ili nije? Pitanje Boga je temeljno pitanje naše ljudske egzistencije. „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom“ tako glasi prva kušnja. Sličnu rečenicu imamo i pod križem dok mu se vojnici rugaju: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“ Isus treba dati materijalni dokaz da dokaže da je ono što jest. To traženje dokaza prati čitavu njegovu povijest, i dan danas. Što više proturječi vjeri u dobroga Boga od broja gladnih u svijetu. Zašto ta glad, ako si ti Bože tako dobar? Isto se to pitanje postavlja i Crkvi – zašto se ne brineš za gladne u svijetu, zašto ne rješavate čovjekove socijalne probleme. Isus nije ravnodušan pred potrebama ljudi, ali ih stavlja u ispravan kontekst. Gdje se ne poštuje poredak dobara, vrednota, nego se izvrće, tu nema pravednosti, tu nema brige za čovjeka koji trpi. Toga smo svjedoci i u našemu društvu.
U drugoj kušnji đavao nudi Isusu kraljevanje nad čitavim svijetom. Nudi mu zapravo ono za što je Isus i došao na svijet, da uspostavi kraljevstvo. Tu se radi o temeljnom pitanju kakav Mesija treba biti. Revolucionar ili patnik. Isus koji naučava nenasilje, okretanje drugog obraza, ljubav prema neprijatelju nije ulazio u okvire očekivanoga, pa čak ga ni učenici nisu pravo shvatili, oni koji su mu bili najbliži. Ponuda koja je pred njim je ostvariti ono zbog čega je došao na svijet, ali ne onako kako to Bog hoće, ne na onaj način koji je zapravo jedini moguć, nego drugim sredstvima. Tu se radi o izboru Boga po mojim mjerilima ili po istini. „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“, tim odgovorom Isus pobjeđuje napasnika. Ostao je vjeran do kraja znajući da je Bog jedini izvor ljudske sreće, jedino sljedeći njegovu volju ispunjamo svoju egzistenciju.
U trećoj kušnji nam se đavao predstavlja kao poznavatelj Pisma, bibličar. Nastaje rasprava između dva tumača Svetoga pisma, đavla i Isusa. Pitanje je tu ponovno o Bogu, tko je i kakav je Bog. Bog se mora izložiti eksperimentu. Oholost koja Boga želi učiniti objektom i nametnuti mu naše laboratorijsko-eksperimentalne uvjete ne može pronaći Boga. Isus nije skočio s hrama, nije se bacio u ponor, da iskuša Boga, ali je slikovito rečeno, skočio u ponor smrti. Tko slijedi Božju volju, zna da u svim strahotama koje mu se događaju ne će izgubiti zadnju zaštitu.
Svi mi kroz život prolazimo ove i slične kušnje, svi se mi moramo svakodnevno odlučivati kakvog Boga želimo, koje su naše vrijednosti. Želimo li Boga koji će riješiti našu materijalnu egzistenciju ili želimo Boga koji će riješiti našu vječnost; hoćemo li se klanjati pravome Bogu ili nekom svom idolu? Završit ću ovo razmišljanje jednom simpatičnom rečenicom koju sam neki dan pročitao na facebooku: Kad te Bog stavi na rub teškoće, ili će te naučiti letjeti ili će te uhvatiti. Imajmo povjerenja u njegovo vodstvo.




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje