Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Znanost i etika  >  2013-08-28 17:42:48
A+ A- Ispiši ovu stranicu



Strah izjeda dušu



Po čemu se prepoznaje diktatura? Mnogo toga upućuje na nju, a u biti to je vrlo jednostavno. U diktaturama, naime, vlada strah od istine, strah od slobode, strah od tolerancije, strah od poštovanja, strah od ljudskoga dostojanstva, strah od poštenja, strah od rasprave, strah od slobode mišljenja i govora. Budući da nesloboda, nesigurnost, opterećenost kompleksima i duboka sumnja u samoga sebe obuzimaju čovjeka, upravo se sve to prisilno mora potisnuti, sakriti i zanijekati. Zaštita od te neuroze koja je u konačnici fobija pred čovjekom i njegovim pozivom na slobodu i odgovornost upravo i jest onda agresija protiv svega što upravo sa slobodom i odgovornošću – recimo to jasno – s prirodnim redom stvarnosti nema ništa. Diktature odnosno diktatori su u biti strahom opsjednuti stvaraoci straha. Tako u uvodu svojega članka pod naslovom 'Srah izjeda dušu' piše Martin Lohmann u časopisu Vatican Magazin.
Potom autor spominje nije li upravo na sve to mislio i papa Benedikt XVI. kad je govorio o diktaturi relativizma i njezinim posljedicama, pa onda obrazlaže neke teškoće u općem ljudskom nesnalaženju i na političkom i na gospodarskom ali i na crkvenom planu, posebice glede ekumenizma. Autor također navodi i diktat razvikane tobožnje modernosti koja se u mnogim stvarima očituje kao otklon od prirodnog reda stvari pa spominje primjerice i istospolne brakove.
Otklon od istine, od Isusa Krista koji je istina, prikriva se lažima, odbacivanjem, klevetanjem, sijanjem straha protiv tolerancije, slobode, pristojnosti i poštovanja, protiv svega onoga što u psihologiji ima nekakve veze s protuvjerskim osjećajem što ga bečki psiholog Rafael Bonelli sjajno opisuje. A taj osjećaj blizak je bolesnom narcisizmu modernoga čovjeka kao i krhkom osjećaju o vlastitoj vrijednosti kritičara svega vjerskog.
Očito je da se takvi ljudi redovito osjećaju ugroženima od onih koji se trude svoju vjeru istinski živjeti i druge tolerirati. No psihijatar se pita zašto se ljudi toliko protive onima koji slijede katolički nauk i usklađuju s njim svoj život. Da ima mnogo iracionalnoga u protivljenju vjeri, to je očito, no pogotovu su čvrsti vjernici trn u oku onima koji se oslanjanju na krhkost vlastitoga samovrednovanja. Stoga Bonelli dodaje: Ono što dolazi od vjere uznemirava, i onaj tko vjeru ozbiljno shvaća, mora biti spreman na šibanje. A to se pojavljuje ne samo u svagdašnjem kontaktu s ljudima, nego još i više preko medija koji su najnetolerantiji prema vjernicima, a za tu bi nesnošljivost bilo poželjno da se više oslanja na stvarne argumente nego na nekakvu neobjašnjivu odbojnost.
Pritom veliku ulogu ima narcisizam i nedostatna svijest o sebi kao i mnogi osjećaji manje vrijednosti, ističe bečki stručnjak te dodaje: Poneka agresivnost vuče korijen iz narcisističke bolesti, kad naime čovjek u sebi nosi snažnu podijeljenost između idealne slike o sebi i same stvarnosti. Narcis stvara prenaglašenu željnu sliku o sebi i na žalost, on je proglašava stvarnošću te tako živi u krhkom uvjerenju o vlastitoj vrijednosti. Stoga i svako upućivanje na stvarnost doživljava kao ugrozu jer je teško priznati istinu o sebi pa je stoga podsvjesno potiskuje. To što narcisa boli jest da bi moglo biti istina ono što podsvjesno osjeća pa ne želi to priznati istinitim. Kad bi si to priznao, onda od njega ne bi ostalo ništa. Ta se lažna slika o sebi onda mora braniti agresijom, napadima na vjeru i vjernike, izrugivanjem, a zapravo je to napad na vlastitu slabost i krhkost.
Autor ide još korak dalje pa vidi mnoga agresivna odnosno diktatorska ponašanja u moralnom zakazivanju ljudi koje onda takvi pokušavaju svim mogućim modernim smicalicama ne samo opravdavati, nego ih smatrati i važnim dosegom modernosti. Posebno se to odnosi na spolnost te na istinu o braku jednoga muškaraca i jedne žene. Autor s tim u vezi opširno navodi i riječi Gabriele Kuby koja u svojem djelu 'Globalna seksualna revolucija. Razaranje slobode u ime slobode' piše:
Uspjelo je malom dijelu pučanstva čija su spolna nagnuća različita od velike većine ljudi svoje interesa nametnuti kao glavnu temu globalne kulturalne borbe koja u predpubertetskom shvaćanju stvara sustav straha od jasnoće i istine. I opet se pojavljuju navodno napredni zagovaratelji spolnih zastranjivanja koji su to žešći u napadanju istine o prirodnom redu stvari što jače doživljavaju svoj otklon od toga reda i istine.
Slijedom toga zaključiti nam je da nas jedino istina oslobađa, a to je Isus Krist, bez obzira na to što Mu se i danas mnogi protive, pogotovu kad vide mnoge Njegove čvrste svjedoke, ističe Martin Lohmann.




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje