Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Kultura i društvo  >  2013-10-15 18:12:31
A+ A- Ispiši ovu stranicu



O petoj obljetnici međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika – govori Marito Mihovil Letica



O javnoj tribini povodom pete obljetnice međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika te o mjestu i značaju našega jezika unutar povijesnog pamćenja hrvatskoga naroda s obzirom na pripadni mu zapadnoeuropski kulturalni identitet – govori Marito Mihovil Letica RealAudioMP3
Uredništvo »Kola«, časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu, te Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu upriličili su 4. listopada u Matičinoj dvorani u Zagrebu javnu tribinu kojom je dostojno obilježena 5. obljetnica međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika. Naime, prije nešto više od pet godina inicijativu za rečeno priznanje pokrenula je Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, a njoj se pridružio i Hrvatski zavod za norme. Zanimljivim biva napomenuti da se zahtjevu za napuštanjem dotadašnjeg, u inozemstvu uvriježenog naziva »srpskohrvatski jezik«, pridružila i Narodna biblioteka Srbije zajedno s Institutom za standardizaciju Srbije. Jer ni Srbima nije odgovaralo postojeće stanje, ponajprije stoga što su prema inozemnim klasifikacijama sve knjige na tzv. »srpskohrvatskom jeziku« koje su tiskane latinicom, smatrane hrvatskima, pa time i one latinične knjige srpskih autora i izdavača. Tako je službenim dopisom od 17. lipnja 2008. Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu potvrdilo prihvaćanje zajedničkog zahtjeva dviju nacionalnih knjižnica i nadležnih državnih zavoda za norme, pa su dva odvojena samosvojna jezika, hrvatski i srpski, stekli sva prava i mogućnosti nesmetane uporabe; i to ne samo u bibliotekarstvu, gdje su dobili nove oznake »hrv« i »srp«, nego općenito u izdavaštvu i višefunkcionalnoj javnoj komunikaciji koja obuhvaća među inim književnost i publicistiku, sveučilišne studije i znanost, pravo i politiku.
Na obilježavanju 5. obljetnice međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika pročitano je pismo akademika Radoslava Katičića, koji zbog bolesti nije mogao nazočiti skupu i biti jedan od govornika. Akademik Katičić u pismu je istaknuo važnost obljetnice kojom se prisjećamo velike pobjede, emancipacije i reafirmacije hrvatskoga jezika, ali pritom nije zaboravio upozoriti kako i dalje nažalost ne manjka nastojanja da se u ime tvrdokornog i ideologijom prožetog jugoslavenskog jezičnog unitarizma zaniječe samobitnost jezika nam hrvatskoga.
Ernest Fišer, glavni urednik časopisa »Kolo« i predsjednik varaždinskog ogranka Matice hrvatske, istaknuo je da se o priznanju hrvatskoga jezika može govoriti kao o drugom međunarodnom priznanju Hrvatske, odnosno da je dotični događaj na kulturalnom planu prispodobiv onomu postignuću koje u geopolitičkom pogledu bijaše pristupanje Hrvatske NATO-savezu. Upravo je zato uredništvo »Kola«, pojasnio je Ernest Fišer, odlučilo sazvati javnu tribinu, kako obljetnica tog iznimno važna događaja ne bi u javnosti prošla bez ikakva odjeka.
Zatim je akademik Mislav Ježić kazao da je jezik jedan od najvažnijih atributa nacionalnog identiteta; pri čemu materinski naš jezik nije tvrđava u koju se samodostatno i ksenofobno zatvaramo, nego je izraz i prenositelj hrvatske nam kulture, kojom otvoreno i široka srca komuniciramo s drugim narodima i njihovim kulturnim sredinama. Akademik Ježić je još napomenuo da se posebnost hrvatskoga jezika u odnosu na njemu srodne južnoslavenske jezike (srpski, a odnedavna i bošnjački i crnogorski) ne može dokazati ni dijalekatski ni genetski; ali da se tim pristupima ne može dokazati ni suprotno, tj. tobožnja jednakost i neodvojivost tih jezikâ. Samo kulturološki kriteriji mogu vjerodostojno razlikovati hrvatski od njemu srodnih i sličnih jezikâ, zaključio je Mislav Ježić, jer po svojoj povijesnoj slojevitosti i navezanosti na zapadni kulturni krug, pače i ucijepljenosti u nj, razlikuje se hrvatski jezik od susjednih južnoslavenskih jezikâ. (Primjerice, pisali su se soneti za renesanse i u hrvatskim zemljama na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku, a istočno od naših krajeva ta je pjesnička forma još stoljećima ostala nepoznatom.)
Naposljetku je Tihomil Maštrović, koji je kao ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice najzaslužniji za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, kazao da su Hrvati od vremena narodnih vladara u srednjem vijeku gajili pismenost na dva jezika: na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskoga i na latinskom; davši hvale vrijedne prinose kako slavenskoj uljudbi zapadnokršćanske provenijencije tako i europskom latinitetu. Tihomil je Maštrović potom govorio o nemalim razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika, pozivajući se na utemeljene prosudbe akademika Dalibora Brozovića. Spomenute se razlike prema Brozovićevim spoznajama odnose na oko 30 posto leksema; drugačije kazano, u rječniku koji zaprema 500.000 riječi razlikuje se čak njih 150.000. Zato je dobro što je »srpskohrvatski jezik«, taj, kako ga Tihomil Maštrović slikovito nazva, »čudnovati kljunaš hrvatske jezične povijesti«, nestao zavazda iz našega okruženja.
Uputno je još istaknuti da Hrvati odvajkada vlastiti jezik nazivaju hrvatskim. To čini i Marko Marulić, s pravom nazvan »ocem hrvatske književnosti«, kada već na naslovnici svojega spjeva »Judita« izrijekom kaže da je »u versih harvacki složena«. Hrvatskim imenom jezik svoj nazivaju, između mnogih drugih, i čakavac Zadranin odnosno Ninjanin Petar Zoranić i štokavac Dubrovčanin Dominko Zlatarić i kajkavac iz Turopolja pater Juraj Habdelić, isusovac. Nadalje, u »Zapisu popa Martinca«, pisanu skladnim ljetopisnim slogom, stoji da turski osvajači poslije Krbavske bitke »nalegoše na jazik harvacki«, da haraju »vse zemlje harvacke«, pri čemu je više nego znakovito da riječ »jezik« imaše semantičko obilježje i naroda.
Ali ne prenosi hrvatski jezik samo nataloženo povijesno pamćenje naroda hrvatskoga nego ujedno naš jezik zrcali i raznolike osobitosti hrvatske zemlje, lijepe naše domovine. Tako zadobiva jezik nam hrvatski svoju specifičnu ljepost i ljepotu svoje specifičnosti, svu silinu i blagost bogatih izričajnih varijeteta. U tom ću smislu završiti citatom iz Matoševa putopisa »Lijepa naša domovina«:
»Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prama Hrvatskoj, prama hrvatskoj prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim tihim planetima što 'kolo vode' kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osebine naše zemlje: buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, 'lijepi vrti morem plivajući'«.
Marito Mihovil LeticaRealAudioMP3




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje