Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Crkva >  2013-11-16 18:36:51
A+ A- Ispiši ovu stranicu



Uz misna čitanja 33. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Mikolaj Martinjak



RealAudioMP3 Razmišljajući o današnjem evanđelju neprestano mi se pogled zaustavlja upravo na prvim redcima, na kratkom opisu kako su Židovi s divljenjem promatrali ljepotu hrama i kako su se divili upravo samoj građevini i prinošenim darovima. Drugim riječima, kako su se zapravo divili samima sebi u svoj pobožnosti svoga naroda i praćenju zakona. Naime, za Židove je hram bio znak vidljive Božje prisutnosti usred svoga naroda, sveto mjesto u kojem Bog prebiva. Život bez hrama je bio nezamisliv, kao što je bilo nezamislivo da će taj hram ikada biti srušen ili prazan. Iz povijesti znamo da je taj isti hram srušen nakon nekih 70ak godina od ova Isusova upozorenja, te da je od njega ostao samo dio zida, poznatiji u današnje vrijeme kao zid plača.
Samim time, nismo li i mi sami često u tom položaju? Nismo li i mi ti koji se često divimo samoj građevini, promatrajući veličinu, ljepotu, stil, okićenost, freske i slike, oltare, kipove i sve drugo što u tome trenu izgleda privlačno. Ne prijeti li ovdje i nama opasnost da se divimo više čovjeku negoli Bogu. Jer upravo sama građevina koja bi nas trebala poticati prema Bogu u svojoj suštini, htjeli mi to priznati ili ne, usmjerava nas prema čovjeku, prema ljudskome rodu. Prema spretnosti arhitekata i umjetnika, prema veličini ljudske mašte. Možda ovo nije odmah vidljivo, no upravo u tome leži opasnost, da se previše zadržimo u dimenziji ovoga života i iako promatramo slike koje predstavljaju nebo, svetce, mučenike, anđele i sve zadnje stvari, još uvijek ostajemo zarobljeni u ljudskoj mašti i ljudskim percepcijama. Iako to baš i nije običaj u Hrvatskoj, po kršćanskoj Europi sve je više crkava koje se pretvaraju u muzeje, upravo zbog nedostatka vjernika, no još gore, neke od tih građevina stoje prazne ili služe kao skladišta. Služe kao spomenici nekog prošlog, zaboravljenog vremena.
Ipak, sveta stvarnost, ako je tako možemo nazvati, predstavlja opoziciju Kristovim današnjim upozorenjima. Bolje ili jasnije rečeno, sam Krist je ta sveta stvarnost, nerukotvoreni hram Božji na kojega ljudi ne mogu utjecati svojim činima, iako su Ga pokušali srušiti i razoriti. Sam Krist predstavlja opoziciju svim protivljenjima svijeta, svim lažnim tužbama, svim ratovima i gladima te upozorava na stvari koje će se događati prije samog svršetka svijeta ili naše percepcije kako bi taj kraj svijeta trebao izgledati. Slušajući vijesti i promatrajući čak i nedavnu povijest našega naroda, lako je povjerovati i misliti da je kraj svijeta sve bliže i bliže. Rat koji je prije nekoliko godina bio u našoj zemlji, ratovi koji se i dan danas odvijaju na Bliskom istoku i drugim zemljama, ratovi za koje nas vijesti nisu obavijestile. Prirodne katastrofe koje su iz godine u godinu sve jače i sve strašnije, koje odnose sve više i više života. Klimatske promjene koje su također sve očitije. Sve te stvari u nas unose strah i nemir. Možda i očaj i nedostatak povjerenja, a možda i vjere u Boga koji dopušta da se sve te strašne stvari događaju.
Hoćemo li se zatvoriti u sebe ili u naš posao? Čuti da se negdje po svijetu nešto događa, eventualno prokomentirati i krenuti dalje? Pobjeći od očaja i straha kroz rad i čim više svakodnevnih stvari? Sam rad i posao mogu biti u dvije krajnosti. Jedna ja ona na koju upozorava Pavao, da poput Solunjana kažemo, pa čemu raditi kad je kraj sve bliže i tako se ne može ništa napraviti pred svim katastrofama koje se događaju, ili se pak u potpunosti zatvoriti u svoj posao i ne imati vremena za nikoga pa tako ni za nas same, ni za čovjeka ni za obitelj ni za Boga. U ovim zadnjim nedjeljama pred došašće pozvani smo uvijek iznova da se suočimo s krajnošću i konačnim stvarima u perspektivi našeg vlastitog života. Da sagledamo svoje strahove i očaje. Da sagledamo i utjehu koju nam Krist želi dati. Da promotrimo našu vjeru. Da se mognemo spremiti i za samo Došašće, kako bi kroz Došašće razvili još prisniji odnos s našim Spasiteljem. Kako se ne bi zadržavali samo na lijepim ukrasima i lampicama koji će ovih dana krasiti naše gradove, a već kroz nekoliko tjedana biti samo hrpa običnih žarulja i konfeta jer je blagdansko raspoloženje prošlo. Puno je ruševina u našim životima, srušenih odnosa, propalih želja; usudimo se ovih dana biti graditelji, no ne sami već s onim koga ljudi ne mogu srušiti, sa naših Spasiteljem, Isusom Kristom.




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje