Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Kultura i društvo  >  2014-03-12 18:12:53
A+ A- Ispiši ovu stranicu



O zbirci pjesama »Coelacanth« Drage Štambuka – pripremio i govori Marito Mihovil Letica



RealAudioMP3 Autentična religiozna vjera zahvaća samu srž čovjekova bića, njegovo srce i njegov um. Stoga religijski sadržaji bijahu oduvijek dijelom najdubljih i najdalekosežnijih književnih nadahnuća. Takvi vjerom inspirirani doživljaji posredovani su na doista osobit način u stihozbirci Drage Štambuka naslovljenoj »Coelacanth«, koju potkraj godine 2012. objavilo je Hrvatsko društvo pisaca.
Poželjnim biva prije svega podsjetiti da je Drago Štambuk po struci liječnik, po profesiji diplomat (trenutni veleposlanik Republike Hrvatske u Brazilu, također za Kolumbiju i Venezuelu), a po vokaciji Štambuk je pjesnik (autor 50-ak knjiga, uglavnom poezije, ali k tome i esejâ, prijevodâ, florilegijâ). Uvršten u poetske antologije, prevođen na mnoge strane jezike, Drago Štambuk pripada uskom krugu najznačajnijih suvremenih pjesnika na jeziku nam hrvatskome. Nije pritom ni najmanje proturječno to što je riječ o pjesniku koji je ujedno vjeran tradiciji i suvremen, tako da kritika njegov izričaj nerijetko ocjenjuje arhaičnim i avangardnim. Također treba spomenuti da je godine 1991. utemeljio Drago Štambuk svehrvatsku književno-jezičnu smotru »Croatia rediviva ča-kaj-što«, koja promiče sva tri idioma hrvatskoga jezika i zalaže se za njihovo prožimanje, a održava se ta smotra svake godine u pjesnikovim rodnim Selcima na otoku Braču.
O Štambukovoj poeziji vrlo mjerodavni akademik Zvonimir Mrkonjić veli: »... ne znam suvremenog našeg pjesnika koji je bolje umio navesti hrvatski jezik da pjeva od Drage Štambuka, pridržavajući se u potpunosti Slamnigova nauka o pjesmi kao fenomenu kolektivne svijesti« (»Prijevoji pjesništva II«, Zagreb, 2006., str. 139).
A o Štambukovoj zbirci pjesama »Coelacanth« također znalački govori popratni tekst urednika Ervina Jahića. Tako na ovitku među inim piše:
»Premda je Krist u podtekstu ove pjesničke impostacije najdominantniji temat, nije i jedini, dakako. Haikuizirani iskazi kontemplacije 'po japansku' smjenjuju se na mjestima s gnomičkim tvrdnjama ili baladičnim ispovjedno-metafizičkim pjesmama u kojima je učitana hrvatska baština, uronjenost u povijest ili zbiljska palimpsestnost različitih kultura.«
No valja objasniti što se krije iza stranog i čudnovatog naziva »Coelacanth«, što ga je Štambuk odabrao za naslov svoje stihozbirke. Coelacanth je riba, bolje rečeno prariba za koju su znanstvenici s pouzdanjem smatrali da je izumrla još prije 65-70 milijuna godina, dok nije ulovljena oko 1930. u Indijskom oceanu (a do danas izvučeno je oko 300 primjeraka te neobične vrste). Dotična je riba izazvala pravu znanstvenu senzaciju i ozbiljno uzdrmala darvinističku teoriju. Zbunila paleontologe i ihtiologe. Ali pobudila na pjev Štambukovo domoljublje. I prizvala mu riječi Gajeve budnice iz preporodnog doba. Na koncu Štambukove pjesme »Coelacanth« možemo pročitati:
»Jadran coelacanthu nije stanište, nedostaje mu / dubina, no ostaje priča o mrkom i asimetričnom / jajetu koje budi nadu i vabi na obzoru crno / sunce-naranču koje može izaći i zapasti, već kako / mu okrenemo lice i s koje pogledamo ga strane. // Još Horvatska ni propala dok živi riba coelacanth.«
Valja podsjetiti da riba (»ichthýs«) predstavlja Isusa Krista, Sina Božjega i Spasitelja, a jaje navodi na Uskrs, rođenje iz mrtvih, preporođenje. Dade se međutim razaznati i uvidjeti da u pjesmi pomoću alegorije praribe »coelacantha« biva prahistorijsko vrijeme uprisutnjeno u povijesnom i egzistencijalnom vremenu.
U takvoj dijalektici prahistorijskog i aktualnog, kozmološkog i egzistencijalističkog, tvarnog i duhovnog, prolaznog i vječnog, pojavnog i idejnog – Štambuk ima između ostalih i značajnog prethodnika u Viktoru Vidi, koji u »Duhovnoj Hrvatskoj« piše: »Sve zemaljske kušnje, kroz koje prolazi Hrvatska, proističu iz njezina značaja. Njen pravi nacionalni karakter više odgovara zasadama, koje nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego historijskom prilagođivanju politike empirijskim pokusima.«
Međutim, Štambukovo domoljublje i kršćanstvo bivaju ispunjeni u otvorenom kozmopolitizmu i međureligijskom dijalogu. Zato Štambuk ističe humanističkog poetu Marka Marulića, nazvanoga s pravom »ocem hrvatske književnosti«, aludirajući na njegovo djelo »Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca« (»De institutione bene vivendi per exempla sanctorum«), koje donio je isusovački misionar sv. Franjo Ksaverski u Japan, među zen-budiste. Štambukova pjesma »Marul po japansku« glasi:
»Vjenčan za mnoštvo, / jedino koje nije bezglavo, / već duhovna mreža jest / očica i praznina. / Vjenčan za ono što nije, / za nepostojanje – najčišći / oblik bivanja. Marulić traje / u priči o Franji Ksaverskom / koji ga na Kiyushu čitaše sveiznova. / U Kagoshimi stoji crkva svečeva. / Što prije mi ju je posjetiti, obigrat / dalmatinskom svijetlom radošću.«
U Štambukovoj poeziji – hrvatskoj i mediteranskoj, kozmopolitskoj i kozmičkoj – Krist se iskazuje jedinim izvorom i uvirom:
»Sudbina svijeta ovisi o ovoj sličici. / Mjesto njena pokopa, sahrane il' čuvanja, / utroba je Velebita, svete hrobatske gore. / Antaese, čovječe vrli sa sunčevih putanja / koji čuvaš Taesil i nevidljivo, sve jame / ispunjene – saberi u jednu jedinu, / posteljicom obloži za postelju kraljevića / koji već stigne na svijet i živi u tijelu jednoga / od nas, neprepoznat – sve dok ne uniđe / u kriptu crkve, posvećene Srcu Isusovu, položen / na kratki krevet, između mlada prosjaka / i staroga kralja. Vidjeh u djetinjstvu jednom, / dok majka mi braniše, kako koza netom / izlegavši kozlića jede svoju posteljicu, liže mlado / i vraća natrag svoju utrobu, òvoj ploda svoje / nutrine.« (pjesma »Taesil«); zatim: »Dosta je! / Zatvaram se u kuću / hrvatskoga jezika. // Vraćam odonud / od kuda sam krenuo. // Utapam u vodu / iz koje sam izronio. / [...] Potrošenim riječima / valja vratiti sjaj.« (pjesma bez naslova, označena *); te napokon: »Bura ustavlja vir, / 'vrtuja škrpajke nad Božjin Grebon'. / Posve obrnut svijet. Proturječje srca, / zavijek uzdignut Križ.« (»Zadušnica za žrtve Vukovara«).
Voda u koju Štambuk se utapa, voda je krštenja »per immersionem«, jer krštenje jest utapanje, umiranje sadašnjeg jastva da bi se čovjek opet rodio, preporodio za novi život, inicirao, ucijepio u Krista. Preuzimajući uz to Heideggerovo uvjerenje da je jezik »kuća bitka« (»das Haus des Seins«), zatvara se veleposlanik Štambuk u svoju kuću, hižu, dom, smjestište djetinjstva, prostranu zipku, trajnu duhovnu postelju nakon propadljive placente. Zapisuje pritom stihove: izmještene i ucijepljene, oskudne i preobilne.
Premda bez vode nema za živa stvorenja fizičkog odnosno biološkoga života, za Dragu Štambuka je voda ponajprije simbol duhovnoga života, ili života vječnoga. Psalmist pjeva »Kao što košuta žudi za izvor-vodom, / tako duša moja čezne, Bože, za tobom.« (Ps 42, 2), a pjesnik Štambuk, rođen na žednom otoku, otoku bez površinske izvor-vode, na tim je sudbonosnim judejsko-kršćanskim, biblijskim zasadama napisao pjesmu:
»Na Braču deset luka, mjestašaca jošter više; / jedan vrh i mnoga brda, staze rijetke, šume / tu i tamo. Bušci, trava i kamenje. Kosi gib. / Sve dao bih za luku tvojih ruku, tvoj grlen / glas, vodonošo, drevni težački angjele...«




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje