Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Crkva >  2014-04-23 18:15:14
A+ A- Ispiši ovu stranicu



Svetost Ivana XXIII. - pripremio Marito Mihovil Letica



Zadnji prilog u nizu koji je posvećen kanonizaciji pape Ivana XXIII. govori o njegovoj svetosti, toplini i neposrednosti njegova međuljudskog ophođenja, čime je osvojio srca vjernika i stekao naklonost svijeta – pripremio Marito Mihovil Letica. RealAudioMP3
Samo nas četiri dana dijele od 27. travnja, kada će papa Franjo kanonizirati Ivana XXIII. te Ivana Pavla II. Riječ je o prvoj istodobnoj kanonizaciji dvojice papa. Jedinstvenosti događaja svakako doprinosi i okolnost da će se sve uprizoriti u prisustvu dvojice živućih papa, budući da će na misi biti i papa emeritus Benedikt XVI. Očekuje nas uistinu veoma važan događaj za Crkvu a također i za svijet; nema sumnje da će se kanonizacija dvojice papa pokazati jednom od važnijih, a vjerojatno i najvažnijom, vijesti koju će prenijeti i komentirati sva značajnija glasila u svijetu. No budući da je riječ o unaprijed najavljenu događaju, neki ga mediji već mjesecima prikazuju jednostrano i površno, neutemeljeno i senzacionalistički.
Govori se, među inim, da papa Franjo nastoji tom dvostrukom kanonizacijom ujediniti reformatorsku i konzervativnu struju unutar Katoličke Crkve, pomiriti liberale kojima je, kako vele, junak Ivan XXIII. i konzervativce koji svojega junaka vide u Ivanu Pavlu II. K tome se govori da papa Franjo želi »približiti dvije sasvim različite filozofije papinstva: skromnoga župnog svećenika i karizmatsku svjetski poznatu zvijezdu«.
Boljim poznavateljima životâ dvojice dotičnih papa, njihovih osobnosti i stajalištâ, čini se posve izvjesnim da bi se Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. na sve to nasmijali, ne pridajući takvim konstrukcijama važnost veću nego što zaslužuju. Jer ako konzervativizam shvatimo kao nastojanje da se sačuvaju tradicionalne vrijednosti – gdje se odbacuju radikalne promjene, a prihvaćaju i potiču one promjene odnosno reforme koje će omogućiti osuvremenjenje i samim time očuvanje – onda su i Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. konzervativci i u isti mah reformisti. Naravno, svaki od njih na svoj način te sukladno zahtjevima svojega vremena. Nadalje, ako liberalnost pojmimo kao zauzimanje za slobodu pojedinaca, narodâ, državâ, klasâ: slobodu čovjekovu neovisno o njegovoj nacionalnosti, rasi, vjeri, statusu, podrijetlu itd. – onda i Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. bijahu istinski liberali. Jer kršćansko poimanje osobe i njezina dostojanstva u posve je određenom smislu liberalno budući da pretpostavlja i zahtijeva konstitutivnu slobodu, koja je Božji dar i zadatak, što apostol Pavao izriče riječima: »Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!« (Gal 5, 1). A želimo li se zadržati na pridijeljenim nazivcima »skromni svećenik« i »karizmatična zvijezda«, valja ustanoviti da i Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. bijahu istodobno skromni i karizmatični, da bijahu istovremeno svećenici i zvijezde.
I ono što je u ovom osvrtu najvažnije: i jedan i drugi papa zavrijediše biti svetcima. A svetcem se ne postaje lako. I ne postaje se kanonizacijom, koja nerijetko uslijedi i stoljećima nakon svetčeve smrti – nego čovjek vjernik stječe svoju svetost još za života, tako da tu svetost živi te umire, kako se često veli, »na glasu svetosti«. Kanonizacija je zapravo javni čin proglašenja nečije življene i dokazane svetosti.
Valja istaknuti da su svi kršćani pozvani na svetost – i to već samim krštenjem. Sakrament krštenja jest čovjekovo uranjanje u smrt, njegovo umiranje sebi samomu, umiranje radi ponovnoga rođenja, rođenja u Kristu i po Kristu, preporođenja za novi život. Svojim iniciranjem u zajednicu krštenih čovjek biva kristolik, ucijepljen u Bogočovjeka Isusa Krista, zamilovan njegovom mesijanskom i bogosinovskom svetošću, i time pozvan na život u svetosti. No samo rijetki uzmognu nasljedovati Krista na doista svet način. Samo izabranima uspijeva da se u dijalektici milosti i slobode prepuste čitavi Kristu Spasitelju te se bespridržajno predaju u njegove raširene i probodene ruke. Jedan od onih kojima je to uspjelo zacijelo je i papa Ivan XXIII.
Ni jedan papa prije njega nije bio toliko voljen, toliko prihvaćen. Vjernici su ga s dobrim razlozima zvali Papa Dobri. Ivan Pavao II. proglasio ga je 2000. blaženim, a njegovo tijelo preneseno je u baziliku sv. Petra, gdje se svakodnevno slijevaju rijeke hodočasnika, njegovih štovatelja. Valja spomenuti da je Crkva kao spomendan za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila nadnevak kada je ovaj papa otvorio Drugi vatikanski koncil, sudbonosno značajan za povijesni hod Kristove Crkve.
Upravo je zato u slučaju Ivana XXIII. papa Franjo odobrio kanonizaciju premda mu se za sada pripisuje samo jedno čudo. Ne znači da su svetci nadljudi, da su vrhunaravni i nedohvatljivi – oni su ponajprije ljudi. Treba u tome smislu spomenuti da sv. Franjo Saleški govoraše kako gdjekad toliko želimo biti anđeli da pritom zaboravljamo biti dobri ljudi. A upravo Angelo Giuseppe Roncalli ili Ivan XXIII. bijaše prije svega dobar čovjek, čovjek od krvi i mesa, čovjek prožet duhom i obdaren duhovitošću. Brojne su anegdote iz njegova života, a vrijedi podsjetiti na makar neke od njih. Kao apostolski nuncij u Parizu, sjedio je za vrijeme svečanoga ručka do stanovite ugledne dame, ali odveć razgolićene za tu prigodu. Nuncij Roncalli posegne za zdjelom s voćem, uzme jabuku i ljubazno je pruži gospođi. Ona se začudi tim gestom, a Roncalli pojasni: »Molim, Madame, izvolite uzeti. Jer Eva je spoznala da je gola tek pošto je pojela jabuku.«
Mnogo godina kasnije, tada kao papa Ivan XXIII., spremao se primiti u audijenciju američkoga predsjednika Johna Kennedyja sa suprugom Jacqueline. Papa, prilično ozbiljan, zapita monsinjora za protokol: »Kako imam osloviti Predsjednikovu ženu?«. »Sveti Oče«, odgovori monsinjor, »recite joj: 'Madame Kennedy', ili jednostavno: 'Madame'«. »Ah!«, uzdahne gotovo nečujno Papa bivajući vrlo zamišljen. Kada se u dvorani za audijencije susretne s predsjednikom Kennedyjem i njegovom suprugom, Ivan XXIII. spontano raširi ruke, srdačno se osmjehne i klikne: »Ah, Jacqueline!«. Amerika je s golemim simpatijama dočekala tu Papinu dobroćudnost i neposrednost. Novinari u Sjedinjenim Američkim Državama i diljem svijeta prikazivali su Ivana XXIII. kao medijsku zvijezdu. A Jacqueline je to doživjela jednom od najvećih životnih radosti.
Takav bijaše Angelo Giuseppe Roncalli, Ivan XXIII.: uvijek dio svijeta, u svijetu, ali nikada »od svijeta« u novozavjetnom ivanovskome smislu tog izraza. Podsjetimo se da je Ivan XXIII. Drugim vatikanskim koncilom otvorio Crkvu svijetu, osuvremenio je i dao joj novi zamah.
Na tom je zamahu svoj pontifikat gradio i papa Ivan Pavao II. Stoga s nestrpljenjem i vjerničkom predanošću očekujemo 27. travnja 2014., kada će papa Franjo proglasiti svetima dvojicu velikih papa, Petrovih nasljednika koji su otvorili Crkvu svijetu, svijetom pronosili Isusovo Evanđelje te iz svijeta uklanjali sve ono što čini podjele, izaziva nepravdu, neprijateljstva, ratove. Naposljetku zaključimo: za mir i solidarnost, ovosvjetski ekumenizam i međureligijski dijalog, svesrdno su se zalagali i Ivan XXIII. i njegov nastavljač i učenik Ivan Pavao II. te su tako uveli Kristovu Crkvu u treći milenij. Radujmo se dvojici novih svetaca, častimo ih i slijedimo njihov put, a to je put autentičnoga kršćanstva, put koji nam je utro Isus Krist.




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje