Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Kultura i društvo  >  2014-05-14 17:31:20
A+ A- Ispiši ovu stranicu



Prikaz »Rječnika tuđica i hrvatskih riječi« Ivana Branka Šamije pripremio Marito Mihovil Letica



RealAudioMP3 Bit će uputno na početku iznijeti nekoliko biografskih i bibliografskih podataka o autoru »Rječnika tuđica i hrvatskih riječi«. Ivan Branko Šamija hrvatski je književnik, prevoditelj, jezikoslovac i rječničar. Rođen je 1937. u Lovreću, mjestu u Imotskoj krajini. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost. Vrijedi spomenuti da Šamijinih deset monodrama pod zajedničkim nazivom »Prkos« bijahu prvonagrađene na smotri »Raosovi dani« 2001. godine.
Od mnoštva leksikografskih djela Ivana Branka Šamije, navest ću samo neka: »Razlikovnica hrvatskoga i srpskoga jezika« (u suautorstvu s Draženom Lukačićem), 1992.; »Rječnik imotskoga govora« (u suautorstvu s Petrom Ujevićem), 2001.; »Prinosi rječnjaku i pravopisu hrvatskomu«, 2007.; »Slikovni rječnik Imotske krajine« (u suautorstvu s Pericom Tucakom), 2010.; »Hrvatski rječotvornik«, 2011.; te »Rječnik jezika hrvatskoga«, objavljen 2012., prvi rječnik poslije 19. stoljeća, odnosno preporodnoga doba, koji integrira štokavsko, kajkavsko i čakavsko jezično blago.
Valja k tome kazati da taj Šamijin troidiomski štokavsko-kajkavsko-čakavski rječnik sadrži između ostalih i više od deset tisuća riječi koje ne bijahu zastupljene u dotadašnjim rječnicima hrvatskoga jezika. Inače je Šamija poznat kao autor brojnih novotvorenica, a navest ću tek neke od njih: »blagoćudnik«, »brisovnica«, »dojavnik«, »imenoslovnik«, »jezikovnik«, »plovidbenica«, »razornjak«, »ugodilica«, »vježbovni«, »zakupovnica«, »žrtvoslov«... Nagrađen je za novotvorenice »smećnjak« (′kontejner za smeće′) i »osobnica« (′osobna karta′). Treba uza sve dometnuti da je na prijedlog Ivana Branka Šamije predsjednik dr. Franjo Tuđman dao oživjeti odnosno uvesti u jezičnu praksu riječ »domovnica«, zapostavljenu i gotovo zaboravljenu zamalo čitavo stoljeće.
Iz te i takve brige za hrvatski jezik, iz mara i pomnje oko iznalaženja dobroga kriterija kojim bi se uzmogle očuvati vlastitosti i samosvojnost jezika nam hrvatskoga, a da u isti mah odnos prema tuđicama ne bude rigidan i isključiv, proizišlo je i novo Šamijino jezikoslovno djelo: »Rječnik tuđica i hrvatskih riječi«, koji sadrži oko dvadeset tisuća temeljnih riječi ili natuknica. Dotično je djelo objelodanjeno u Zagrebu početkom 2014. godine, u nakladništvu Društva Lovrećana Zagreb.
Autor u »Uvodniku« pojašnjava: »Rječnik tuđica i hrvatskih riječi, za razliku od rječnikâ stranih riječi, rječnik je tuđih/stranih i hrvatskih riječi. Za tuđice (strane riječi) poredane u lijevome stupcu rječnika, dane su hrvatske istovrjednice, [...] Ako hrvatska zamjenjivica nije poznata ili se čini nepoznatom, njezino značenje dopunjeno je primjerom, [...]« Autor nadalje tumači da ustrojstvo »Rječnika« čine jednoznačnice, višeznačnice i međunarodnice, te ističe da se tuđice ne odbacuju, posebice one tuđice koje su prihvaćene, poglavito europeizmi što se udomaćiše u hrvatskome jeziku, kao primjerice: »avion«, »bejzbol«, »gastronomija«, »internist«, »medicina«, »negacija«, »original«, »parametar«, »protein«, »recept«, »uniforma« i sl.
Jednoznačnice su, kako pojašnjava Šamija, one riječi koje imaju samo jedno značenje ili samo jednu vrijednost, a takve su primjerice: njemačka riječ »auspuh« (′ispušnik′), mađarska riječ »cipela« (′postola′), češka riječ »dostatan« (′dovoljan′), ruska riječ »dozvoliti« (′dopustiti′), turska riječ »dugme« (′puce′), latinska riječ »kompozitor« (′skladatelj′), francuska riječ »marš« (′koračnica′), grčka riječ »muzika« (′glazba′) itd. Za razliku od jednoznačnica, višeznačnice su tvorenice koje imaju više značenja. Ivan Branko Šamija za primjer višeznačnice navodi, između inih, riječ »fabrika«. Posrijedi je riječ kojoj je podrijetlo latinsko i znači ′tvornica′, ′proizvodni pogon′. To značenje riječ je zadržala u talijanskome (»la fabbrica«), u njemačkome (»die Fabrik«) i u srpskome (»fabrika«), dok je u francuskome jeziku »la fabrique« ustvari tvornica pojedinih predmeta (npr. odjeće, obuće), a engleska riječ »fabric« znači ′sukno′, ′tkanina′. Šamija ističe da je to dokazom kako riječ istoga podrijetla, latinskoga, u različitim sredinama odnosno jezicima dobiva različito značenje.
Kao jednu od rijéčî koje u surječju iliti kontekstu dobivaju značenje, Šamija u predslovlju svojega »Rječnika« obrađuje latinsku riječ »materijal« i pridaje joj devet značenja: »građevinski materijal« je ′građa′; »materijal uzet iz prirode« je ′sirovina′; »materijal za završetak istraživanja« su ′podatci′; »materijal za izradbu knjige« su ′izvori′; »materijal za učenje« je ′školsko gradivo′; »uredski materijal« je ′uredski pribor′; »pisani materijal« su ′spisi′; »sanitetski materijal« je ′zdravstveni pribor′; te »ljudski materijal« u vojnom nazivlju ima značenje ′ljudstvo′.
Uputno je navesti i jedan primjer kako u dotičnom su rječniku obrađene pojedine riječi. Primjerice za pojam »radio« – koji nam etimološki dolazi od latinskoga glagola »radiare« u značenju ′sjati′, ′isijavati′, ′zračiti′ – Šamija podastire odredbe: 1. ′prijenos signala i zvukova pomoću elektromagnetičnih valova′ te pod 2. daje dva značenja: a. ′radioprijamnik′ i b. ′radiopostaja′.
U ovome radijskom osvrtu mi je ustanoviti da nam je Ivan Branko Šamija u »Rječniku tuđica i hrvatskih riječi« dao smjerokazan primjer kako u pristupu jeziku nam hrvatskome valja izbjegavati loše krajnosti; a prva loša krajnosti bi bila da uvijek nastojimo rabiti stranu riječ jer time tobože pokazujemo veću učenost, veću otvorenost u smislu nekakvoga jezičnoga kozmopolitizma ili tomu slično, dok bi druga nepoželjna krajnost bila da u maniri strogoga jezičnog purizma izbacujemo iz diskursa sve riječi stranoga podrijetla, nastojeći im pošto-poto naći hrvatske zamjenjivice. U tom se smislu valja prisjetiti naputaka Franje Račkoga i Bogoslava Šuleka, naputaka koji se nahode u nekovrsnoj dijalektičkoj napetosti, a njihova nam sinteza (»via eminentiae«) može i danas biti mjerodavnom i poticajnom. Rački kaže: »Što se dobro naški izraziti dade, evala!, inače bolje je tudju rěč pridèržati.« Šulek pak ističe »vrsnoću hrvaštine i preimućstvo njezine gibkoće i okretnosti, jer će jim udariti u oči preciznost, jedrina i lakoća naših nazivah naspram inostranim«.
Budući da nema među riječima pravih sinonima iliti istoznačnica, posrijedi su različiti stupnjevi bliskoznačnosti odnosno sličnoznačnosti. Stoga je jasno da ni jedan rječnik, koje god vrste i namjene bio, ipak ne podastire potpune istovrjednice; nego nudi mogućnost izbora s obzirom na polja uporabe pojedinih riječi te upućuje na različita surječja u kojima se one pojavljuju. Hoćemo li uporabiti stanovitu hrvatsku riječ ili njezinu sličnoznačnicu odnosno, uvjetno rečeno, istovrjednicu inojezičnog podrijetla, tuđicu koja se nerijetko posve udomaćila – umnogome ovisi o surječju, ali isto tako i o funkcionalnom stilu te osobnim sklonostima govornika ili pisca. No valja uvijek imati u vidu – što zorno pokazuje i ovaj vrlo vrijedan i koristan Šamijin rječnik – da se hrvatski jezik s obzirom na svoje bogatstvo, izražajne mogućnosti, tvorbenu plodnost, ljepotnu skladnju i blagozvučje, može takmiti s tzv. velikim europskim i svjetskim jezicima. Stoga posuđene i udomaćene tuđice smijemo držati našim hrvatskim i domaćim riječima – ali se nigdar ne smijemo tuđiti od jezika nam hrvatskoga.




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje