Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Crkva >  2014-05-22 12:59:09
A+ A- Ispiši ovu stranicu



O sakramentu pričesti te o knjizi pape Franje »Sveta Pričest. Susret s Kristom – istinska radost« govori Marito Mihovil Letica



RealAudioMP3 Svibanj je mjesec u kojemu djeca, mali kršćani, prvi put pristupaju k stolu Gospodnjemu, primaju prvu pričest. Stoga je poželjno prije svega razložiti što pričest stvarno jest.
Najkraće kazano: pričest je dio mise, redovito na njezinu kraju, pri čemu svećenik i vjernici blaguju euharistijske kruh i vino. A euharistija je, treba to istaknuti, u isti mah slavlje i sakrament; kao sakrament, blagovanje posvećenoga kruha i pijenje posvećenoga vina nazivamo pojmom »sveta pričest«. Podsjetiti je da hrvatska riječ »pričest« etimološki dolazi od »pri« + »čest« (»čestica«: ′sitan dio′, ′djelić′). Dakle, »pričest« doslovno znači ′udio u čemu′, ′dioništvo′, a to stoji u bliskom i sukladnom značenjskom odnosu s latinskom riječju 'communio': ′zajedništvo′. U »Katekizmu Katoličke Crkve« piše: »Budući da je Krist sakramentalno prisutan pod svakom prilikom, pričest samo pod prilikom kruha omogućuje da se primi sav milosni plod Euharistije« (br. 1390). U posebnim prigodama vjernici se mogu pričestiti i pod objema prilikama (»sub utraque«).
Valja kazati da je u 16. stoljeću Tridentski koncil uglavnom prihvatio misli sv. Tome Akvinskoga o pričesti kao sakramentu. Sv. Toma naučavaše u 13. stoljeću kako sakramenti daju ono što naznačuju, a da euharistija naznačuje udioništvo na blagovanju zajedno s Kristom. K tome pričest daje i drugotne učinke: okrepu, obnovu, polet, radost. Stajalište Tome Akvinskoga o euharistiji bijaše temeljeno ne samo na »Svetome pismu« i kršćanskoj teologiji nego i na Platonovoj filozofiji, na njegovu naučavanju o participaciji, sudjelovanju, udioništvu. A biti u zajedništvu s Kristom znači: imati život vječni. O tome životodajnom zajedništvu možemo čitati na više mjesta u »Novome zavjetu«. Citiram Evanđelje po Ivanu, 6. poglavlje:
»Zaista, zaista, kažem vam: / tko vjeruje, ima život vječni. / Ja sam kruh života. / Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. / Ovo je kruh koji silazi s neba: / da tko od njega jede, / ne umre. / Ja sam kruh živi / koji je s neba sišao. / Tko bude jeo od ovoga kruha, / živjet će uvijeke. / Kruh koji ću ja dati, / tijelo je moje / – za život svijeta« (Iv 6, 47-51).
Ustanovljenje euharistije odnosno Večere Gospodnje, ne možemo pronaći u Ivanovu evanđelju, ali možemo u sva tri sinoptička evanđelja te u Prvoj poslanici Korinćanima. Čitam retke iz Evanđelja po Luki, 22. poglavlje:
»I uze kruh, zahvali, razlomi, i dade im govoreći: ′Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.′ Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: ′Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva′« (Lk 22, 19-20).
Glede pitanja je li Isus stvarno, realno prisutan u euharistiji, je li prisutan u kruhu i vinu – kršćanske zajednice odgovaraju različito. Katolici vjeruju da kod transsupstancijacije iliti pretvorbe kruh zaista postaje Kristovo tijelo, a vino Kristova krv. Ta misna žrtva odgovara na nekrvan način žrtvi na križu, koju je Isus Krist podnio za ljude, za oproštenje njihovih grijeha.
Valja također istaknuti da se sakrament euharistije događa po ispravno izvršenom činu pretvorbe, dakle »ex opere operato« (po objektivnoj djelotvornosti). Godine proglašena je na u dogm o transsupstancijaciji. Ta je dogma uvelike poduprta metafizikom, koja je u kršćansku filozofiju i teologiju ušla ponajvećma zahvaljujući sv. Tomi Akvinskome. Zaista, Aristotelovo naučavanje o materiji i formi, o bitku i bîti, izvrsno objašnjava kako kod pretvorbe kruh i vino, zadržavajući svoja fizička svojstva, mijenjaju vlastitu bît postajući Isusovo tijelo i Isusova krv.
U stvarnu Kristovu prisutnost u kruhu i vinu vjeruju pored katolika i pravoslavci. Što se tiče reformiranih kršćana, valja reći ovo: Martin Luther nije zabacivao rimokatolički nauk o transsupstancijaciji, dakle nije negirao realnu prisutnost Isusa Krista u prilikama kruha i vina, ali se Luther nije slagao s učenjem o objektivnoj djelotvornosti sakramenta, kao ni s time da učenje o transsupstancijaciji bude podignuto na razinu dogme, smatrajući da je to trebalo ostati neobvezujuće teološko mišljenje. A Crkve koje slijede nauk drugih reformatora, Ulricha Zwinglija i Jeana Calvina, tumače kako su kruh i vino samo znak za Isusa, da oni tek predstavljaju Isusovo tijelo i Isusovu krv, te da je euharistija samo večera sjećanja na Kristovu žrtvu.
Nama je katolicima jasno koje od tih mišljenja imamo držati mjerodavnim i smjerokaznim, a prethodnim se pregledom samo naznačilo koja sve pitanja stoje u temelju ispravnoga poimanja sakramenta euharistije odnosno svete pričesti.
Da se ta tema može jednostavno i jasno – ali time ništa manje istinito i vjerodostojno – približiti i vjernicima koji ne razumiju složene teologijske i filozofijske pojmove i teorije, pokazao je na zaista najbolji način papa Franjo. Naime, on je napisao knjigu »Sveta Pričest. Susret s Isusom – istinska radost«, koja je u ožujku 2014. dospjela do hrvatske čitateljske publike, zahvaljujući nakladnoj kući Verbum.
U dotičnoj knjizi papa Franjo jednostavnim i prvopričesnicima primjerenim riječima govori o Bogu stvoritelju, o susretu s Isusom u svetoj pričesti, o snazi sakramenata, o svetoj ispovijedi kao susretu s Isusom koji nas ljubi i o Crkvi koja je kršćaninu poput majke, poput dobre mame. Zaista je dojmljivo kako papa Franjo na iskren, tankoćutan i prisan način približava djeci temeljne vjerske zbiljnosti. Vrijedi citirati nekoliko odlomaka:
»Isus nas je spasio, ali i ide s nama u životu. ... Ide s nama, pomaže nam, vodi nas i uči nas ići naprijed. A Isus nam daje i snagu za hod. ... Podupire nas! U poteškoćama, zar ne? Pa i u školskim zadaćama! Podupire nas, pomaže nam, vodi nas... Evo! Isus uvijek ide s nama... No čuj, Isus nam daje snagu. Kako nam Isus daje snagu? Vi znate kako nam Isus daje snagu! ... U pričesti nam daje snagu, baš nam pomaže snagom. On dolazi k nama. No kada kažete: ′daje ti pričest′, komadić kruha ti daje toliko snage? Zar to nije kruh? Je li kruh? To je kruh, ali ono na oltaru je li kruh ili nije kruh? Izgleda kao kruh. No nije baš kruh. Što je? Tijelo Isusovo. Isus dolazi u naše srce. / Najvažnije što se nekome može dogoditi jest susresti Isusa: susresti se s Isusom, koji nas ljubi, koji nas je spasio, koji je za nas dao svoj život. Susresti Isusa. Hodimo kako bismo susreli Isusa. / [...] Cijeli je život susret s Isusom: u molitvi, kada idemo na misu, kada činimo dobra djela, kada posjećujemo bolesnike, kada pomažemo siromahu, kada mislimo na druge, kada nismo sebični, kada smo ljubazni... u svemu tome uvijek susrećemo Isusa. Životno je putovanje upravo to: hoditi kako bi se susrelo Isusa.«
Eto, tako se papa Franjo obraća prvopričesnicima: ulazi s njima u dijalog, ne nameće se kao autoritet što progovara iz nepristupačnih visina, nego kao prijatelj koji priča priču, jednostavnim riječima o velikim istinama. Treba također kazati da je knjiga »Sveta Pričest« opremljena lijepim i poticajnim ilustracijama u boji, a predviđen je i poseban prostor za posvetu, fotografije, uspomene i potpise uzvanikâ. Stoga ovu Papinu knjigu valja preporučiti kao vrlo lijep, prikladan i vrijedan dar za djevojčice i dječake koji pristupaju prvoj pričesti.




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje