Pocetna stranicaRadio Vatikan
Radio Vatikan   
Drugi jezici  

     Početna stranica > Crkva >  2014-06-21 18:20:41
A+ A- Ispiši ovu stranicu



O misnim čitanjima Dvanaeste nedjelje kroz godinu razmišlja p. Siniša Štambuk



RealAudioMP3 U evanđeoskom čitanju Dvanaeste nedjelje kroz godinu, Isus hrabri svoje apostole: Ne bojte se ljudi. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Nisu li to riječi koje su se odnosile na Isusovo vrijeme i na njegove apostole ili ljude onoga vremena? Kako shvatiti ove Isusove riječi danas?
Svakako, kontekst u kojemu je Gospodin ove riječi izrekao, važan je, ali se na tomu ne treba zaustaviti. Jedna od karakteristika ili oznaka Gospodinovih riječi jest trajna aktualnost. Isusove pouke nadilaze prostor i vrijeme i premda su u njihovu okviru izrečene, o njima ne ovise. Isus je također rekao da će proći i Zemlja i Nebo, ali da njegove riječi ne, neće proći. Time sam Isus potvrđuje njihovu važnost, mudrost i svevremenost. Čovjek koji se u svom životu po njima ravna, baštinit će blaženu vječnost. Utoliko Božju riječ treba shvatiti u toj širini; većoj od samoga povijesno-kulturalnog konteksta u kojemu su izgovorene; i ne kao nešto što je za usput; što će nam možda poslužiti, nego kao nešto važno za vječnost, u koju nam je poslije smrti zakoračiti. Kakva će biti ta vječnost, ovisi o mojem sadašnjem odnosu prema napisanoj, čitanoj ili slušanoj Božjoj riječi. Riječ Božja dakle nije luksuz, nego prijeka potreba.
Apostoli su Isusovi najbliži učenici koje On šalje da naviještaju njegov dolazak i da upućuju ljude u njegov nauk. Kako znamo, Isus je svojim propovijedanjem i nastupima stekao neprijatelje.
To su ljudi, čije srce nije slobodno, nego je bogato i zatrpano mnogim stvarima, te – kako kaže papa Franjo – u njima nema mjesta za Božju riječ. To su ujedno i ljudi moći; ljudi koji zgrću svoje blago na zemlji i ne brinu se za drugo, nego ga zgrnu što više i da ga osiguraju što bolje. Zaneseni su mišlju da će ih ostali zbog toga poštovati i cijeniti; da će kod ljudi imati osiguranu moć i ugled. Da bi takvo što postigli, spremni su na sve. Nastoje se dobro povezati s vlastima ili su sami već na kakvom odgovornom položaju… Maleni, čestiti i skromni ljudi im se uklanjaju, jer takvomu je nezgodno zapriječiti put…
Apostoli su imali i prije Isusova poziva iskustvo takvih velikih i moćnih i morali su šutjeti; za dobro obitelji; ili da ih veliki i moćni – kako naš narod kaže – ne uzmu na zub…
Isus za takve ljude zna, kao što mu je poznato i to, na što su sve takve osobe spremne. Ipak, On se ne boji jer je slobodan i želi da i njegovi apostoli i učenici također budu slobodni; da i ja, koji ovo govorim; i ti koji ili koja ovo slušaš, isto tako polučiš tu slobodu. Istina će vas osloboditi, kaže Isus. Ipak, znamo da svijet i ljudi od svijeta, ne vole da im se govori istina. Ne podnose je jer ih ona prokazuje u njihovom djelovanju, ako nije čestito. Takvi, dakako, ne podnose ni one koji istinu govore niti one koji ju naviještaju.
Isus je s druge strane svjestan, da život u koji nas On poziva, neusporedivo nadilazi iskustvo ovoga našeg zemaljskog života. Vrijednost toga života je, dakle, beskrajna i vječna, a za njegovo je postizanje potrebno nešto malo naših zemaljskih godina, kao i trud i napor ljubavi i vjernosti Isusu i Evanđelju, kojih iskustvo već imamo u svojoj svakodnevici.
Isus šalje svoje apostole, da naviještaju Evanđelje; da budu ljubav, prisutnost, nježnost i blagost u ovomu svijetu. Ali Isus i nas šalje. Prema riječima pape Franje, Crkva smo i ti i ja; i pozvani smo poslani svima donijeti vijest o tom vječnomu životu. Utoliko se isplati trpjeti u ovom životu radi Isusa i njegova Evanđelja, da bismo zadobili taj vječni i blaženi život. Ipak, iz iskustva znamo da je lakše reći, nego učiniti.
Problem ipak nije u Isusu, niti u okolnostima koje nam baš nisu naklonjene; problem je u tomu što nismo osobno uvjereni u taj i takav život; problem je često i u tomu da nismo osobno susreli Isusa, kao živu osobu, koja nas voli i čezne da budemo potpuno i zauvijek njegovi.
Strah od moćnika ovoga svijeta, pokazuje da nisam uvjeren u Isusovu poruku; odnosno da nisam povjerovao; da nisi povjerovao ili povjerovala... a neugodno ti je to priznati sebi, a kamoli drugima i tako nastavljamo ići „sigurnim“ putem većine. Ipak treba se odvažiti i tražiti u molitvi i u Sv. Pismu, dovoljne razloge da povjerujemo i odvažimo se…
Prije tjedan dana objavljen je intervju, koji je Sveti Otac dao španjolskomu dnevnom listu La Vanguardia. Govoreći o svom odnosu prema ljudima; prema Božjemu narodu, a svjestan toga da bi mu se – kad onako bez ikakve zaštite ide među ljude – moglo nešto i dogoditi, Papa je kazao: Ne želim zapreke. Znam da bi mi se moglo nešto dogoditi, ali sve je u Božjim rukama. Papa je Franjo čovjek vjere i bliske, pristupačne i sveobuhvatne dobrote i teško nam je povjerovati, da bi on mogao imati neprijatelja i da bi mu netko htio nauditi. No, ovdje je važno to njegovo pouzdanje u Boga i povjerenje u njegovu riječ. Ako vrabac ne pada na zemlju, a da Bog to ne zna; ako su nam i vlasi na glavi izbrojene, zbog čega se onda brinuti?! Papa Franjo je povjerovao i stoga svjedoči! Svjedoči Isusa Krista!
Daje nam primjer vjere, odvažnosti i hrabrosti; odvažimo se i mi povjerovati Isusu i činiti ono što nam zapovijeda i savjetuje. Ako se ovdje potrudimo biti Njegovi i za Nj svjedočiti – a Papa nam daje primjer – Isus će nas priznati pred svojim Ocem, a Otac će nas primiti u svoju vječnu radost. Upravo to vam želim dragi slušatelji…




Podijelite





O nama Raspored programa Pišite nam Proizvodnja RV Linkovi Drugi jezici Vatikanska pocetna stranica Grad Vatikan Liturgijska slavlja s Papom
Sva su autorska prava na ovoj stranici pridržana ©. Administrator / Bodovi / Zakonski uvjeti / Oglašavanje