Razmišljanje uz liturgijska čitanja XIII. NKG

Uz liturgijska čitanja 12. nedjelje kroz godinu razmišlja don Dario Tićić:
Bez žrtve i bez rizika, ne može se postići ništa velikog u životu. Za velike stvari u životu držimo titule, imena na mramornim pločama kada se npr. učenici muče oko tvoga imena, stavljajući te u kontekst dvadesetog i nekog stoljeća, kada si netko i nešto. Da li smo se ikada zapitali, možemo li prihvaćati tuđu kulturu, mišljenja, jezike, nacije? Je smo li spremni ljubiti druge iz ljubavi i ponajviše poštovanja. Čini mi se da ono gore prije navedeno, nema nikakvoga smisla bez ove i ovako postavljene stvari. Nitko ne može drugoga ljubiti ako ne zna prihvaćati ljude s kojima dolazi u dodir. Ovo svakako zahtjeva životnu pustolovinu. Prorok Elizej prolazi kroz Šunan. Biva počašćen gostoprimstvom ugledne žene, ona i njezin suprug nisu roditelji. Prorok uzvraća za dobrotu! Uvijek se dobro dobrim uzvraćalo. Prorok obećava da će za jedno stanoviti vrijeme, zagrliti ta gostoljubiva gospođa svoga sina. Elizej unosi nadu i radost zbog Božje dobrote u taj tom. Naviješta novi život. A nov nam je život darovan po krštenju. Isus nas je po svome krštenju ukopao u svoju smrt, ali i uskrsnuće. Umrijeti s Kristom znači i zajedno s njime živjeti. Tko u njega vjeruje, živi ako i umre. Vjeruješ li ovo?! S Kristom mi umiremo grijehu i to je posebna milost dana ljudima. Ta ista milost jest nada koja se ostvaruje prema tome do koje mjere je prihvaćamo. Vjera je dar koji traži našu potpunu zauzetost. Kod vjere nema rezerve. Zna se ćuti: «Ja vjerujem, ali tko zna ima li tamo čega?!» Pa zar sve ovo nema smisla? Zašto varamo sebe i druge. Rekli bismo mi mlađi «tko je ovdje lud» možda ne umjesno, ali odgovarajuće. Ljubiti Boga prihvaćati čovjeka, Bogu vjerovati, u čovjeka imati povjerenje, biti nebeski na zemlji, to nije nimalo lako. Ako se ikada može reći da su Evanđeoske riječi tvrde onda su to ove: «Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan, tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan!» (Mt 10,37-42) Moderan, današnji čovjek mogao bi predbaciti da taj naš Isus iz Nazareta «nema veze sa stvarnošću.» Ima, itekako! On ne želi da mrzimo svoje bližnje, dapače, trebamo ih ljubiti, ali ništa ne smijemo pretpostavljati ljubavi prema Njemu. Tada će i ljubav prema bližnjima biti jača, imati svoj smisao i postajati iz dana u dana izvor snage za nošenje vlastitog križa života. Sjeti se da svaka Kalvarija ima svoj prazan grob iz kojega dolazi novi život. To neka te brate i sestro tješi!