O godini na izmaku razmišlja don P. Jurišić

O godini na izmaku razmišlja don Pavo Jurišić
Već polako odbrojavamo sate, a na kraju ćemo početi odbrojavati i minute. Stara godina uzmiče, a Nova je na pomolu. S kolikom smo nadom dočekivali sve svoje nove godine, no dođe vrijeme kad se moramo upitati jesu li nam naše godine, je li nam naše vrijeme donijelo ili pomutilo radost. Kako god bilo, ovo je vrijeme kad čovjek vjernik svodi računicu, pa se sa zahvalnošću okreće svome Bogu iz čije ruke sve prima, te moli blagoslov za svoje vrijeme. Mnogi su događaji obilježili proteklu godinu. Hrvatskom je narodu neprincipijelnost svjetske politike zagorčavala radost pristupa zajednici država Europske unije. Čudna mjerila svjetskih moćnika pogađala su nas posred naših nacionalnih i vjerskih osjećaja. U svojoj naivnosti nenavikli na zakulisne igre i političke intrige, laži i ulizivanja, osjećali smo se kao ubačeni u neku igru, pa sve ko biva – hoće nas, pa neće nas, pa nas opet hoće, pa neće, i eto na kraju, eto, hoće nas... Zatim događaji ili skandali koji su potresali našu crkvenu i društvenu javnost: poljuljan moral u narodu (a ovdje mislim i na Crkvu u tom narodu, jer mi smo djeca svojih roditelja, naroda i zemlje koja nas je iznjedrila), gdje je odgovornost za bližnjega preokrenuta u iskorištavanje nemoćnih do sablazni; zatim godišnjice stradanja, posebno nevinih žrtava, što nas razboli do kraja ali i utvrđuje u nacionalnom i vjerskom dostojanstvu. Uz to i teško stanje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini koji usprkos svemu ne želi biti smetnja Republici Hrvatskoj u njezinim odnosima s međunarodnom zajednicom, ali ukazuje na svoje probleme u vlastitoj zemlji gdje ga se potiskuje na rub do propasti, do potpunog istrebljenja, te osjeća nemoć i napuštenost od svih. Novi Dayton pod pritiskom ne odstupa od podjele staroga, a što je građen na zločinu, kreatori novoga poretka ne pitaju, kao što nisu pitali ni kad su prethodnih godina u dijelovima prekrajali svoj izum, pa doveli do toga da se u vlastitoj zemlji osjećamo jadno i otužno. A tko se onda ne bi sjetio i straha od virusa ptičje gripe, koja je kako se čini bila prisutna i u drugim europskim državama, a samo je pogodila hrvatska seoska domaćinstva eutanazijom peradi, nakon čega su nas licemjerno opet tapšali po ramenu kako to dobro radimo. Ako tome pribrojimo i svoje vlastite nevolje koje su nas snašle, možda bolest, siromaštvo, nezaposlenost ili pak smrt dragih osoba, onda nam sve to izgleda kao kušnja radi koje bismo Bogu rekli: «Iskušavao si nas teško, Bože», a netko bi od nas možda nadodao kako je sebi doista želio bolju godinu, a eto što je tu je. Možda i s pravom! Ali će mnogi od nas morati u poniznosti priznati da smo ipak bili pošteđeni od mnogih teških kušnji koje su pogađale ostatak svijeta, tsunami, potresi, nemiri, terorizam i ratovi. Teška stanja nam pokazuju da možemo, znamo i hoćemo biti solidarni jedni s drugima u svojoj boli i nevolji, i to ne samo da davanjem komadića kruha ili nekoliko kuna u fond solidarnosti umirimo savjest, nego zato što smo djeca Božja i što jedni druge osjećamo i doživljavamo kao braću i sestre, svoje bližnje. To se npr. očitovalo i u prikupljanju pomoći koju je Caritas obiju naših BK uputio žrtvama tsunamija u jugoistočnoj Aziji, gdje smo i u svojoj neimaštini pokazali da imamo srca prema onima koji imaju manje od nas, a to je dar Boga koji nam daje da rastemo u vjeri i ljubavi jedni prema drugima i prema svima. To i nama pomaže da se pomirimo s vlastitom prošlošću u kojoj su se izmjenjivali svijetli i tamni trenutci. Kršćanska nam vjera daje snagu, daje spoznaju da je Bog uvijek s nama i u dobru i u zlu. Možda mnogo toga i ne razumijemo, ali je vjera u Božju providnost i pouzdanje u njegovu sigurnu ruku vodilju uvijek ona koja nas drži uspravno. Zato i molimo Boga da primi našu zahvalnost i našu molitvu. Njemu povjerimo sve, svoje uspjehe i svoje promašaje, svoju krivnju, čak i svoje grijehe. Neka mir Kristov prebiva u srcima našim i u srcima svih ljudi dobre volje. Sretna vam bila! Amen!