Uz liturgijska čitanja 1. korizmene nedjelje razmišlja otac Anto Lozuk

Prije javnog djelovanja Duh je Isusa poveo u pustinju gdje je On četrdeset dana postio i molio... Molitvom čovjek svoje emotivne snage odvaja od ljudi i stvari uz koje se obično veže te ih izdiže iznad zemlje i upravlja prema nebesima. Uslišana molitva jest blaženo iskustvo čovjeka koji je dodirnuo Boga... Post nije samo odricanje nužnih sredstava za život, post je propinjanje prema sredstvima kojih zemlja nema... Broj četrdeset je znakovit broj. Označava vrijeme potrebno da pred Bogom nešto dozori. U ovom slučaju to je mjera pustinje koja je potrebna da duh postane spreman za Božja djela... Pustinja je mjesto nemoći, razočaranja, frustracije, uzaludnosti, beznađa. To je mjesto u kojemu se čovjek oslobađa od privida neke sigurnosti, zaštite. To je mjesto u kojem se oslobađa iluzije o vlastitim snagama, o veličini svojih djela i smislu svojih napora. Pustinja je nužno vezana uz kušnje.
Dok je Isus molio u pustinji, pristupi mu napasnik... Napasnik je uvijek tu. I u svakodnevnici. Ali je obično skriven. U molitvi njegova prisutnost postaje očita. U pustinji đavao se ne može sakriti i nastupa otvoreno... U đavlovoj prisutnosti i ono najskladnije postaje neskladno: vrijednosti kojima se čovjek divi najednom potamnjuju; sunce koje ga obasjava iznenada prekriva oblak; krasni idealistički snovi postaju glupi i nepotrebni. U đavlovoj prisutnosti – kao jedino sigurno, potrebno i važno – ostaju kruh, čast i vlast. Po đavolskoj logici, ne mogu postojati znakovi božanstva na onome koji je siromašan, neugledan i slab... Ovakvu logiku u konkretnom životu zastupa i svaki od nas. Ponekad vrlo gorljivo. A Isus pred licem neumoljive logike koja vlada ovom zemljom, pred očitošću činjenica kojima se trebao pokloniti, ne sagiba glavu. On, naime, vidi ono što mi ne vidimo: Đavlova logika nije logika nego laž! Činjenice kojima nas đavao zatrpava nisu činjenice nego privid!
Isus đavlu odgovara riječima: NE ŽIVI ČOVJEK SAMO O KRUHU, NEGO O SVAKOJ RIJEČI ŠTO IZLAZI IZ BOŽJIH USTA! Ovim riječima Isus upozorava i njega i nas: Bit ljudske sudbine, gole, po ovoj zemlji plazeće ljudske sudbine, jest glad i žeđ. Bit ljudske sudbine jest neimaština: sve što čovjek ima tek je posuđeno, za kratko vrijeme, on će morati vratiti sve, pa i vlastiti život. Bit ljudske sudbine jest izručenost patnji i smrti. Pred prisutnim đavlom Isus se ne zbunjuje. Ne hrani se iluzijama koje pružaju materijalna dobra. Ne kiti se nakitom bez sadržaja kojega predstavljaju čast i moć. Isus želi na sebe prihvatiti golu ljudsku sudbinu. Zato prihvaća glad i žeđ, i to u onom najstvarnijem i najsurovijem obliku: prihvaća neimaštinu, siromaštvo, nemoć, patnju, smrt... NE ŽIVI ČOVJEK OD KRUHA NEGO OD BOŽJE RIJEČI!