Euharistija je moja autocesta za nebo

Ovih se dana u knjižarama u izdanju poznate izdavačke kuće San Paolo pojavio životopis Carla Acutisa, petnaestogodišnjega milanskog dječaka kojega je 12. listopada 2006. godine pokosila leukemija. Nekoliko dana prije preminuća za Papu i Crkvu svoj život je prikazao Gospodinu. Pokojnikov župnik msgr. Carlo Poma priprema sve što je potrebno za pokretanje postupka beatifikacije, a njegova majka Antonia Acutis je u razgovoru za naš radio kazala kako se Karlov život može opisati jednom njegovom rečenicom: Euharistija je moja autocesta za nebo. Carlo je kao dijete, poglavito nakon prve pričesti, gotovo svaki dan išao na misu, molio krunicu i klanjao pred Presvetim. Premda je živio intenzivnim duhovni životom, radosno je proživljavao mladost što je puno utjecalo na sve njegove vršnjake. Bio je nadaren za informatiku, s lakoćom je čitao tekstove iz informatičke inženjerije, tu je svoju nadarenost stavio na raspolaganje bližnjemu. Bio je velikodušan sa svima, od useljenika do nesposobnih, od djece do prosjaka. U njegovu društvu su se svi osjećali kao kod izvora bistre vode. Malo prije nego je preminuo prikazao je svoje patnje za Papu i Crkvu. Njegovo hrabro suočavanje s bolešću i smrću mnoge je uvjerilo kako je u njemu bilo nešto posebno. Kad bi ga liječnik pitao kako se osjeća, odgovarao bi: „Ima ljudi koji puno više trpe od mene!“ – istaknula je mama Acutis.
Osvrnuvši se na pretpostavke za eventualno pokretanje postupka beatifikacije Francesca Consolini, postulatorica za kauze svetih, kazala je kako je zbog raznih vidika lik mladoga Carla veoma zanimljiv. S veseljem je živio svoju mladost, bez drama, napetosti i straha; bio je sretan što je mlad, svaki dan je uživao u svojoj mladosti. Njegova mu je vjera, čista i čvrsta, pomogla da bude iskren prema sebi i drugima. Bio je osjetljiv na probleme i situacije prijatelja, vršnjaka i svih s kojima se susretao. Život je prihvatio kao dar Božji, kao odgovor na Gospodinov poziv. Živio je životom svojih vršnjaka, uživao u njihovome prijateljstvu. Shvaćao je vrednotu svakodnevnoga susreta s Isusom u Euharistiji, nije to bila bolesna ili običajna pobožnost, dapače, drugi su ga voljeli i uvijek željeli biti s njim radi njegove jednostavnosti i živosti. Nakon njegove smrti brojni su o njemu ostavili pismeno svjedočanstvo, a mnogi se preporučuju njegovu zagovoru. Sve je to pridonijelo svraćanju posebne pozornosti na lik toga mladića – zaključila je Consolini i dodala kako proučava sve što je napisano i rečeno o Carlu, oko njegova lika razvija se ono što zovemo „glas svetosti“.