Marica Kontak - Nikada neću prestati hraniti svoje dijete

O ljubavi roditelja koji ne napuštaju bolesnoga sina ni u najtežim trenucima i volji da mu olakšaju život govori tekst u jednom hrvatskom dnevnom listu. Mladi sportaš, prvak Hrvatske u džudu, član zagrebačke omladinske sekcije, zajedno sa šest kolega iz kluba kobnog je dana krenuo na turnir u Innsbruck u Austriju. Tek nekoliko kilometara od Zagreba iz suprotnog smjera silovitom brzinom u njihov kombi udario je autobus. Dva mlada života tog dana su prekinuta, a Hrvoje s nepunih 17 godina zbog teškog oštećenja mozga pao je u duboku komu. Hrvojevo tijelo bez znakova života visjelo je kroz zadnji desni prozor kombija, a da je vozilo Hitne pomoći bilo opremljeno s bocom za kisik, možda bi njegov život danas bio drukčiji. Možda bi mogao zagrliti svoju majku, oca i sestru koji su svoj život posvetili njezi nekad snažnog i veselog mladića punog života. Tog jutra, 24. rujna davne 1988., Hrvoje je posljednji put pozdravio svoju majku. Danas, punih 20 godina kasnije, sada 37-godišnji Hrvoje i dalje ima lice dječaka, a njegove plave oči kao da govore: “Ja vas čujem!“
Iz duboke kome probudio se mjesec dana nakon nesreće, a otada do danas nalazi se u vigilnoj, odnosno vegetativnoj komi. Hoće li se ikada iz nje “probuditi“, hoće li progovoriti ili ustati na svoje noge, samo Bog zna, kaže njegova majka Marica. Vjeru nikad nije izgubila. Ni na trenutak nije pomislila da svog sina da u kakvu ustanovu, a Hrvoje ni jedne sekunde, sata, mjeseca ili bilo koje od dugih dvadeset godina nije bio sam. Bilo je prestrašno da bi se riječima opisalo. Šok koji smo proživjeli s tom nesrećom nezamisliv je. Da mi je netko tada rekao da dvadeset godina neću vidjeti sina kako hoda ili razgovarati s njim ne bih to mogla podnijeti. Ni ja ni moj suprug, a ni kći koja je tada imala samo 13 godina. No vrijeme je prolazilo, mi se nismo predali i nikada se nećemo predati - kaže Marica pomažući fizikalnoj terapeutkinji u svakodnevnim vježbama koje radi s Hrvojem.
Život s invalidom tog stupnja, kaže Marica, zahtjevan je. Svih tih godina u sobi s Hrvojem spava otac. Svaka tri sata ga okreće. Vježbe su njihov svakodnevni ritual, a kako ga je otac punih 15 godina s gornjeg kata kuće spuštao u blagovaonicu da bi što kvalitetnije živio, teško mu je oštećena kralježnica. Suprug trenutno ima gripu pa se malo bojim da se Hrvoje ne zarazi. Sada mu se ne smije približavati. Malo mi je teže jer sve radim sama. Moram biti uz njega i obavljati druge poslove po kući. Od trenutka nesreće prestala sam raditi, a suprug je još neko vrijeme imao privatnu tvrtku. Sada je u mirovini - kaže Marica. Kako bi si olakšali kretanje po kući s nepomičnim sinom, ugradili su lift. Na inzistiranje požrtvovne majke Hrvoje se ne hrani na sondu, nema kateter, a gdje god idu, Hrvoje je s njima.
Vodimo ga u šetnju. Nekad smo znali ići na Trg Bana Jelačića da vidi koliko se sve promijenilo. Pričamo mu o svemu što se događa. I ja znam da me on čuje - puna vjere priča Marica. I ne samo to, Hrvoje ljetuje u Rogoznici, roditelji ga pažljivo stavljaju u more. Njegov rođendan slavi se u društvu gostiju, za Božić prisustvuje kićenju bora. Ni jedan trenutak Hrvoje ne propušta, a njegova majka ponosna je na njega kao i onda kada je bio mlad sportaš i učenik trećeg razreda veterinarske škole. Ne razmišljam što će biti kada nas više ne bude. Gdje bih bila da sam prije 20 godina razmišljala unaprijed. Gdje bude on, bit ćemo i mi, a dalje od toga neću ni misliti - kaže i mazi svog sina po licu te mu govori da će biti u novinama. Slučaj Eluane iz Italije, koja je također bila u vigilnoj komi a čiji je otac zahtijevao eutanaziju, ne može razumjeti. Pa kako bih ikad mogla prestati hraniti svoje dijete. To je za mene ubojstvo. Ne razumijem, to je prestrašno. Za svog sina sve sam spremna napraviti. I kad mi je teško, kad me boli, samo promislim da možda njega boli više i odmah ozdravim - priča Marica.
Ipak, na njezinu licu vidi se razočaranje. Nedavno su Hrvoju sate fizikalne terapije sa pet dana u tjednu po 70 minuta smanjili na tri dana u tjednu po 45 minuta. Pa neću prestati vježbati sa sinom. Sada većinu vježbi odrađujemo sami. Iako je u ovom stanju zbog puta na koji je išao ‘u službi’ kluba, nikad nitko nije pitao za njega i došao ga posjetiti. Imamo strašne financijske izdatke jer mu ne želimo uskratiti ono što je dobro za njega. Stoga samo tražimo da mu država pomogne koliko to zaslužuje – kaže. Davno su Hrvoja prestali posjećivati prijatelji. Možda im je bilo preteško gledati ga kako se mijenja, kako gubi na kilaži, kako se ne budi. Hrvojeva majka to razumije jer, kaže, bili su djeca. No njihovi današnji putovi zasigurno su mnogo drukčiji.