Družba franjevki Bezgrješnog Začeća

Našu družbu franjevki Bezgrešnog Začeća osnovala je majka Franciska Antonia Lampel 1843. u Grazu, u Austriji, pod nazivom Školske sestre Trećeg reda Sv. Franje. Od 1954. Družba nosi naziv Franjevke Bezgrešnog Začeća. Nakana utemeljiteljice, koja je inače bila učiteljica i članica franjevačkog svjetovnog reda, je bila da sa svojih pet sestara prihvati izazov vremena te priskoči u pomoć potrebama Crkve za odgojem i obrazovanjem ženske mladeži, posebno one iz siromašnih obitelji. Prožete apostolskim žarom i željom da se Bogu potpuno posvete i da se međusobno tješnje povežu i učine svoj rad plodonosnijim, uputile su svoju molbu biskupu Romanu Zängerle za osnivanje redovničke družbe. Po riječima majke Franciske «udružene snage mogu mnogo više, posebno ako su u Bogu udružene». Posredovanjem biskupa ubrzo je stigao dekret osnutka iz Rima prije nego se zajednica formirala, što nije uobičajeno u povijesti redovništva.
M. Franciska je željela služiti ljudima i biti u svemu na raspolaganju Crkvi. Njeno temeljno načelo je bilo živjeti usred svijeta, u metežu najrazličitijih dužnosti i biti u trajnoj povezanosti s Bogom. Jako je vjerovala u Božju providnost i smatrala se oruđem, u Božjim rukama. Pisala je sestrama: «Moramo biti malene i ponizne da nas Bog uzme u svoje svemoguće ruke i da po nama djeluje.». Njezina poniznost i samozatajna ljubav prema zajednici, njezino predanje Božjem vodstvu, osobito se pokazalo u jednom veoma teškom trenutku njezina života. Naime, njezina nasljednica je uvodila u Družbu drukčiji duh nego što ga je ona u početku željela. Kad su joj se zbog toga počele obraćati pojedine sestre, ona je, da bi sačuvala u Družbi slogu i mir, napustila vlastitu zajednicu i otišla svome bratu gdje nakon par mjeseci umire u 44. godini života. Zbog toga je na majku Francisku pao veo šutnje i zaborava. Od tada se osnivanje Družbe pripisivalo samo mjesnom biskupu.
Tek nakon 100 godina, zauzimanjem jedne sestre i pomnim ispitivanjem arhivske građe otkriven je pravi razlog njezinog neobičnog čina, te je nakon toga njezin lik zasjao u pravoj veličini, a njezina žrtva pravo ocijenjena. U prilog tome govori i podatak da je zamolila svoga brata da njezinoj zajednici bude na usluzi i poslije njezine smrti, što je on vjerno činio. Stoga danas među sestrama vlada mišljenje da je majka Franciska dala za Družbu više od života. Sada se njezin grob nalazi u crkvi kuće matice u Grazu koji s ljubavlju posjećuju naše sestre iz 4 provincije: austrijske, slovenske, brazilske i crnogorske te iz dvije regije: francuske i južnoafričke. Družba broji oko 530 sestara.
Jugoslavenska provincija naše Družbe je pravno osnovana 1927. sa sjedištem u Slovenskoj Bistrici. Sestre su u doba komunizma doživljavale mnoge neprilike u Sloveniji. U jednom danu je 80 sestara dobilo otkaz u bolnici. Mnogi samostani su oduzeti, a neke poglavarice su dospjele u zatvor. Godine 1946. se nalazio u Sloveniji na specijalizaciji liječnik iz Crne Gore koji je zamolio našu Upravu da pošalje deset sestara za novootvorenu TBC bolnicu na Cetinju. Put za Crnu Goru je bio naporan, sestrama se činilo kao put Abrahamov i trajao je deset dana. Na Cetinju su bile oduševljeno primljene. Mogle su raditi u redovničkoj uniformi i biti ono što jesu. Broj novih zvanja je brzo rastao. Dolazile su kandidatkinje iz Slovenije, BiH, Crne Gore i Kosova. Na Cetinju je otvoren novicijat, tako da se crnogorska provincija 1965. odvojila od slovenske. Prema karizmi utemeljiteljice moramo čitati znakove vremena i biti spremne za sve gdje nas Crkva treba. Tako sestre naše provincije, osim rada u bolnici, proširuju svoj djelokrug na njegu starijih i nemoćnih, misijski, karitativni, župski apostolat i školstvo. Pošto djelujemo u zemlji sa većinskim pravoslavnim stanovništvom, imamo zadatak širiti i pravi duh ekumenizma, a to sestre čine naviještajući Božju ljubav svakom čovjeku i služeći svima bez razlike. To su ljudi uvijek cijenili od dolaska sestara pa do danas. U nedavnom ratnom vihoru, kad je bilo iskušenja, sestre nisu napuštale svoja radna mjesta, imajući na umu riječ Sv. Franje da trebamo «ustima naviještati mir, a još više ga nositi u srcu».
U Crnoj Gori imamo 9 zajednica, na Kosovu 7, u Albaniji 5, u Americi i Njemačkoj po jednu albansku misiju. Imamo jednu zajednicu u Sloveniji i jednu u Hrvatskoj, u Zagrebu, u Ciglanskoj 7, koja broji 10 sestara. Šest sestara rade kao medicinske sestre: jedna u Domu za starije i nemoćne osobe Centar, po jedna u Domu za starije i nemoćne Sveti Josip i Maksimilijan Kolbe. Tri sestre rade u stomatološkim ambulantama. Tri su u mirovini, a jedna završava Katehetski institut na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Naša provincija broji 130 sestara. Imamo dvije novakinje i tri kandidatkinje. Nakon otvaranja granica Albanije našim sestrama se ponudio novi djelokrug; prisutne su u školama, vrtićima i župskoj katehezi. Pošto su se nova zvanja javljala u Albaniji, novicijat je premješten iz Cetinja u Hoti i Ri u Albaniji. Našu provinciju ljudi prepoznaju po raznolikosti; sestre dolaze iz šest zemalja, a u provinciji se govore tri jezika. Trudimo se da postignemo dobru harmoniju poštujući svaku pripadnost, bila ona nacionalna, regionalna ili jezična. Ova različitost obogaćuje našu provinciju. Svjesne smo da je to dar i zadatak na kojem moramo ustrajno raditi.