Uz liturgijska čitanja II. nedjelje kroz godinu razmišlja vlč. Boris Vulić

Riječi svetog evanđelja o svadbi u Kani, koje se liturgijski naviještaju ove nedjelje, ulaze u najpoznatije i uvijek rado čitane evanđeoske odlomke. Taj odlomak evanđelja izvještava, prema sv. Ivanu, o Kristovom prvom čudu, tj. o pretvaranju vode u dobro vino na svadbi u Kani Galilejskoj. I doista su vjernici uvijek rado čitali i rado upijali ovo evanđelje, jer ono objavljuje tako snažne pouke. Želja mi je da i mi razmatramo jednu od njih.
Sveti su pisci u ovome evanđelju, u novom dobrom vinu, prepoznavali i Kristovu najavu, sliku svete euharistije, svete mise. Uzimajući u obzir cjelovito evanđelje, možemo reći kako je Kristova pretvorba vode u vino u Kani, na neki način, najava ili slika velikog i za nas spasenjskog čuda: kruh i vino pretvorit će Krist na Posljednjoj večeri u svoje tijelo i u svoju krv i dati ih kao hranu onima koji, u Duhu Svetom i u zajedništvu Crkve, hode prema punini spasenja, u kuću nebeskog Oca. Tu istu Kristovu Posljednju večeru Crkva obnavlja i uprisutnjuje u svakoj euharistiji, u svakoj svetoj misi.
Izašli smo iz božićnog vremena. Ovom nedjeljom započinjemo liturgijsko vrijeme kroz godinu. Drugim riječima, našu liturgijsku svakodnevnicu. I možda je zato nužno razmatrati zašto smo od Crkve pozvani gajiti redovitost na nedjeljnim misnim slavljima. Drugim riječima, zašto kao vjernici moramo baš svake nedjelje sudjelovati u euharistijskom slavlju?
Pođimo redom. Zašto baš nedjelja? Sjećamo se davno naučenog odgovora: Krist je uskrsnuo u nedjelju. Poslao je Duha Svetoga u nedjelju. I zato je majka Crkva prepoznala nedjelju kao Dan Gospodnji kojega bitno određuje susret s Bogom u crkvenom zajedništvu.
A zašto sveta misa nedjeljom? U želji da budem što jednostavniji, rekao bih kako vjernik ide na nedjeljnu svetu misu ponajprije i ponajviše vođen trostrukim motivom. Prvo: idem na nedjeljnu euharistiju kako bih se nahranio sa stola Riječi: kako bih čuo što mi Bog, po Svetome Pismu, govori. Za mene je ta riječ spasonosna. Božja riječ. Vjerujemo kako je Sveto pismo ne neka zbirka dobrih tekstova kojom popunjavamo prazan prostor, nego živa i uvijek djelotvorna Božja riječ. I kad slušamo sveta čitanja preko naših čitača, koji Bogu u tome trenutku posuđuju svoja usta, onda tu prepoznajemo živu Božju riječ. Za nas. Za danas.
Drugo: idem na svetu misu kako bih primio hranu sa stola Gospodnjeg kruha, kako bih se nahranio Kristovim tijelom za spasenje. Tako mi je Bog najbliži. Tako sam najbolje ojačan njegovom blizinom. Tako najizvrsnije sudjelujem u spasenju. Na putu spasenja hranim svoju duhovnost, svoju svetost, svoje biće.
I treće, jednako važno: sudjelujem u nedjeljnoj svetoj misi jer sam član Crkve, Kristove zaklade na zemlji. U euharistiji susrećem i na najizvrsniji način očitujem svoju pripadnost Crkvi, sabranoj oko stola Riječi i Kruha. Tako snažim i svoju pripadnost vidljivoj zajednici onih koji vjeruju u Boga po objavi Isusa Krista.
Zna se čuti izlika: Nemam vremena! Puno je obaveza... Teško je povjerovati kako vjernik u jednome tjednu koji ima 168 sati ne može odvojiti barem jedan sat za Boga, osim ako ga nešto stvarno spriječi. Nažalost, česta izlika zna biti uvjerenje izraženo kroz misao: „Mogu se u miru Bogu moliti i kod kuće, to i rado činim... svaki dan i svaku večer...“. U ovoj se sve prisutnijoj izjavi krije veliko nerazumijevanje. Prvotno i povlašteno mjesto molitve jednoga vjernika je Crkva sabrana oko euharistije, dakle zajedništvo, zajednička molitva Crkve pred Bogom. Naša obiteljska molitva i moja osobna molitva moraju se ukorijeniti i proizaći iz zajedničke molitve Crkve. Nema privatnog Boga! Bog mi je naviješten po Crkvi i zato po Crkvi i dolazim k njemu, zato se Bogu molimo prvo u zajednici vjernika. Iz toga proizlazi i na to se treba naslanjati svaka moja, recimo tako, privatna molitva.
Uzljubimo svetu redovitost nedjeljom: svake se nedjelje nahranimo Božjom riječju, Kristovim tijelom i zajedništvom Crkve. Neka nas u takvoj redovitosti prati, kao nekad mladence u Kani, zagovor Majke Marije.