Godišnjica preminuća Ivana Pavla II.

Katolički vjernici i ne samo oni misama, molitvom, izložbama, objavljivanjem knjiga i kulturnim susretima diljem svijeta obilježavaju petu obljetnicu preminuća velikoga pape Ivana Pavla II., 2. travnja 2005. godine. U toj je prigodi za Radio Vatikan kardinal Angelo Comastri, glavni Papin vikar za Državu Grad Vatikan, govorio o neizbrisivom spomenu na Ivana Pavla II.
Nezaboravni su oni trenutci, i zbog toga jer su trenutci kada se svatko sjeća nečega svoga. Sjećam se susreta s njim od prvoga travnja, dakle dan prije njegova odlaska u Očev dom. Tada me pozvao njegov tajnik msgr. Dzivisz rekavši mi: Sveti je Otac na umoru. Ako želiš, dođi po posljednji blagoslov! Trčao sam kao nikad do Papina stana. Kad sam se našao kraj njegova kreveta, kleknuo sam, a msgr. Dzivisz je dotaknuo njegovu ruku rekavši: Sveti Oče, ovdje je Loreto, jer sam došao iz Loreta. Papa je otvorio oči, pogledao me i tiho izustio: Ne, sveti Petar!, sjećao se dakle – bio je pri punoj svijesti – da sam napustio Loreto i došao u sveti Petar te da me je on postavio u ovu službu. Ohrabrio sam se i zapitao: Sveti Oče, blagoslovite me za ovu novu zadaću na koju ste me pozvali. Još ga gledam kako pokušava podići desnu ruku, bila je natečena. Podigao ju je dva tri centimetra, a ruka je pala. Tada sam šapnuo: Sveti Oče, blagoslov je krenuo iz srca, ja ću ga sa sobom čuvati kao dragocjeno blago. Hvala vam! To je moja posljednja, neizbrisiva, uspomena koju nosim sa sobom – istaknuo je kardinal Comastri.
Na primjedbu kako narod nije zaboravio Ivana Pavla II., rekao je kako to svjedoči mnoštvo hodočasnika koje posjećuju njegov grob. Zaustavim se na trenutak pred njegovim grobom i promatram emocije na licima. U početku je možda bilo malo znatiželje, danas je uglavnom pobožnost i želja da se, tako reći, osjeti miris koji izlazi iz groba, koji dolazi od svjedočenja Ivana Pavla II. I sam se pitam zašto, zasigurno jer je on bio uzor života potrošena za dobro. Danas nažalost prazni uzori, beznačajni, vladaju društvom, oni su poput vatrometa, na trenutak se pokažu na televizijskome ekranu potom iščeznu. Ivan Pavao II. bio je čovjek koji je znao zašto i za koga je živio. Vidjelo se da ga je nosio ideal, pokretao ga smišljeni život. Bio je čovjek koji je izgarao za ideal svoga života, a njegov ideal je bio Isus. Naći odlučna čovjeka koji vjerno u životu živi vlastiti ideal, dirljivo je danas, jer nije lako naći takve osobe. Vjerujem da narod, naročito mladež, dolazi na neki način tražiti od njega kako bi shvatili tajnu ovoga života i da ga na neki način oponašaju – rekao je kardinal Comastri.
Odgovarajući na upit o poruci Ivana Pavla II., rekao je kako je hrabrost bit njegove poruke. Hrabrost svjedočiti vjeru u svijetu koji često izgleda ravnodušan i neprijateljski prema vjeri. Nikad neću zaboraviti kako je za sve bilo veliko iznenađenje 16. listopada 1978. godine kada se iznenada na Trgu svetoga Petra pojavio novi papa – Papa koji je došao izdaleka, kao što je sam rekao, čije je svjedočanstvo vjere odjeknulo trgom: Budi hvaljen Isus Krist! Tada sam se sjetio jednog drugoga trenutka iz povijesti Crkve, Pedesetnice iz tridesete godine, kada je u Jeruzalemu prvi papa, Petar, izlazeći iz dvorane posljednje večere, bez straha, u gradu koji je osudio Isusa, uzvikivao njegovo ime: Isus iz Nazareta, kojeg ste vi pribili na križ, uskrsnuo je. Kršćanska je povijest započela s tim Petrovim navještajem. Meni se činilo da se 16. listopada 1978. godine vratio taj povik, da se u glasu Ivana Pavla II. vratila početna hrabrost: Budi hvaljen Isus Krist! Ne bojte se njega. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! Cijeli svoj život živio je u toj hrabrosti. Glasno je o svojoj vjeri govorio svijetu koji je izgledao uspavan ili ravnodušan, a kud je god prolazio, drmao je savjesti – ustvrdio je kardinal Comastri.
Na primjedbu kako je Ivan Pavao II. bio sasvim predan Blaženoj Djevici, rekao je da je 25. ožujka bio na Trgu svetoga Petra kada je Papa posvetio svijet Gospi, posebice Rusiju. Tada nitko nije mogao zamisliti što je značila ta posveta. Ali, to je povijest, odmah nakon toga Gorbačov dolazi na vlast u Rusiji i započinje mirovni proces samouništenja vladavine ateističkoga komunizma: nešto nevjerojatno, nezamislivo, nepredvidivo. A ne samo to, 8. prosinca 1991. godine, uvijek za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II., na svetkovinu Bezgrješne, na jednom zasjedanju najvažnijih republičkih vođa bivšega Sovjetskog saveza, odlučeno je raskopavanje Sovjetskoga saveza. Događaj je začudio cijeli svijet, sve je ostavio bez daha, čak i same vođe koji su bili na sastanku. Isti je Gorbačov 2001. godine u dnevniku Corriere della Sera izjavio: Ni danas ne mogu shvatiti što je 8. prosinca prošlo kroz glavu ruskih, ukrajinskih i bjeloruskih zastupnika. Deset godina kasnije Gorbačovu dakle još nije bilo jasno. Uvjeren sam da je u korijenu svega bila marijanska pobožnost Ivana Pavla II., povjerio se Mariji, pokoravajući se Isusovu pozivu koji nam je predstavio Mariju kao našu Majku kada je Ivanu rekao: Ivane, evo tvoje majke. Ivan Pavao II. to je jako ozbiljno shvatio, pokazao je to na tisuću načina – kazao je kardinal.
Na upit što misli o onima koji žele suprotstaviti dvojicu posljednjih papa, rekao je kako je to nemoguće i nezamislivo. Između njih dvojice bilo je prijateljstvo, prijateljstvo vjere, dakle kontinuiteta vjere koji ne može biti upitan. Jasno je da su različite osobe, kao što su cvjetovi i pejzaži različiti. Bog ne čini ništa u presliku! Oni su dvije različite osobe, ali postoji kontinuitet vjere, kontinuitet strasti za evanđeljem, posvećenja Crkvi, proročkoga duha koji ih povezuje. A to je ganutljivi spektakl u kojem sa sigurnošću gledamo ruku Providnosti koja vodi Crkvu, dakle i papinstvo – zaključio je kardinal Comastri.