Uz liturgijska čitanja 24. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca, SJ

Današnje prvo čitanje iz knjige Sirahove Isus nam je sažeo i ostavio u molitvi koja nas kršćane čini prepoznatljivima. Radi se o molitvi Očenaša. A riječi koje sažimaju današnje prvo čitanje, ali i poruku današnje nedjelje za naš kršćanski život, glase: „i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Vjerujem da nastojimo biti vjerni kršćanskoj tradiciji prvih vremena i ovu molitvu molimo svakodnevno. Prvi kršćanski spisi podsjećaju nas da ju molimo triput na dan: ujutro, o podne i navečer. Kao svaka molitva, tako i ova, stavlja nas u posebni odnos s Bogom. Najčešće molitvu nazivamo razgovor s Bogom. Međutim kršćanska molitva nije samo razgovor s Bogom, ona ima kao bitnu dimenziju onu zajedništva, kao i općenito kršćanstvo. Ono se ne živi izvan zajednice. Prisjetimo se riječi evanđelja prošle nedjelje: „ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“
Život u zajednici, obiteljskoj, školskoj, župskoj, redovničkoj, društvenoj i bilo kojoj drugoj, sa sobom donosi određene napetosti i poteškoće. Najgori oblici su one napetosti koje rađaju nasiljem i dovode do toga da povrijedimo ono najsvetije u drugome, a to je život. Nitko nema pravo raspolagati životima drugih ljudi, taj nalog Svevišnji nikome nije povjerio, ali mnogi, pa i svi moramo se brinuti za boljitak života svakoga od nas i onih oko nas. U tu dimenziju boljitka ljudskoga života uključuje se i današnja Božja riječ. Govori nam o oprostu. Isus potaknut Petrovim upitom koliko puta treba oprostiti svome bratu odgovara prispodobom koja ima jako uznemirujući završetak: „Tada ga gospodar dozva i reče mu: `Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?` I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati sav dug. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.“ Mislim da ove riječi ne mogu ostaviti ravnodušnim onoga koji nastoji slijediti Isusa Krista. Oprostiti onome koji nam je nanio nekakvu nepravdu, veliku ili malu. Kako je to često puta teško, pa gotovo i nemoguće. Koliki su od nas iskusili težinu toga što znači oprostiti? Koliki smo osjetili i možda osjećamo teret koji nam prouzrokuje to što ne možemo oprostiti, što ne znamo kako oprostiti? Sigurno da taj proces nije jednostavan i put do oproštenja nekada zna biti dug. I od obveze da treba oprostiti ne može nas nitko osloboditi doli Bog jedini, njegova riječ stoji iznad svih naših riječi i svih naših rasuđivanja. Oproštenje nas oslobađa, ono je zbog našeg psihičkoga i duševnoga zdravlja. Mi kršćani se ne osvećujemo i opraštamo nanesene nam uvrede ne samo zato jer nam je Isus ispričao jednu prispodobu koja nam se čini razumnom i lijepom za nasljedovanje, nego zato jer je Bog nama u Isusu oprostio. Sjetimo se samo one Starozavjetne molitve: „daj da vidim kako im se osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju“ (Jr 20,12). Koliko smo puta možda i poželjeli drugome zlo i zbog svoje nemoći zaželjeli da ga Bog kazni. Naša je osveta u Bogu, njemu povjeravamo svoje parnice i tražimo pravdu, svjesni da smo i mi zaslužili kaznu, i da je i nama oprostio. S punim pravom svoja negodovanja smijemo izraziti u molitvi u kojoj možda i naši osjećaji i naše želje nisu uvijek plemenite, ali imajući na pameti da onaj koji nas sluša cijelu stvarnost, koje mi i nismo uvijek svjesni, gleda u perspektivi križa na kojem je raspet njegov Sin, jedini bez grijeha koji je platio zadužnicu naše krivice. Božja perspektiva je perspektiva ljubavi. Kad njemu prepustimo osvetu, na dobrom smo putu da drugome oprostimo.
Cijeli kontekst Isusova govora o oproštenju je zajednica. Prošle nedjelje čuli smo kako je Isus apostolima dao vlast da svezuju i otpuštaju, u kontekstu kada netko neće poslušati sud Crkve. Danas pak Petru kaže koliko puta da oprosti svome bratu: do sedamdeset puta sedam. Moramo obje ove Isusove rečenice uzeti u obzir kada razmišljamo o oproštenju. Svaki grijeh, koliko on možda bio i tajan, ozbiljno narušava život zajednice i zajednica ima pravo zaštiti se od takvoga pojedinca. Istovremeno zajednica je dužna voditi brigu o pojedincu i nastojati ga dovesti do raspoloženja da mu Bog oprosti grijeh i na taj ga način izliječi reintegrirajući ga tamo gdje mu je pravo mjesto, za euharistijskim stolom. Ujedno je to i iscjeljenje zajednice koje je podsjeća da ona živi od ljubavi Kristove. Podsjeća nas da nitko od nas sebi ne živi, niti sebi umire, da se nismo okupili zato jer smo si dobri i imamo neke zajedničke interese i dijelimo neka razmišljanja i poglede na život, nego posve pripadamo Onome koji je za nas umro i uskrsnuo. Shvatimo li sebe kako dio zajednice – Crkve – nastojat ćemo i da nikoga iz nje svojim neopraštanjem ne isključujemo.