Uz misna čitanja 31. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Alan Modrić

Poziv na služenje drugima i poniznost nalaze se u središtu Isusove poruke na 31. nedjelju kroz godinu. Služiti i biti ponizan su dva glagola za koje gotovo možemo reći da su na putu brisanja iz rječnika čovjeka 21. stoljeća. Pojam služenja drugima, spremnosti da se svoje vrijeme, sposobnosti i snage uloži za druge ljude kako bi njima bilo bolje u današnjem mentalitetu odjekuje kao nekakva istrošena i zaostala kategorija koja nema nikakve veze s današnjim, „naprednim“ vremenom. Poniznost i skromnost pak sa svoje strane doživljavaju se kao neka vrsta prokletstva kojega se slobodni i samosvjesni individualac u visoko-tehnološkom društvu današnjice treba čuvati po svaku cijenu. Isus Krist nam u misnim čitanjima 31. nedjelje kroz godinu pokazuje da upravo bez služenja i poniznosti nema niti istinske vjere i ljubavi.
U prvom čitanju Bog preko proroka Malahije oštro prekorava starozavjetno svećenstvo ondašnjeg vremena (5. st. pr. Krista) koje omalovažava Božji kult i narodu predaje lažni nauk, umjesto da služe Gospodinu i braći i sestrama. Svojim životom i ponašanjem izazivaju sablazan i tako, umjesto da olakšavaju pristup ljudi k Bogu, oni ga priječe i otežavaju. Svećenik, katehist, odgojitelj bilo koje vrste ima dužnost da časti Boga svojom poukom koju će svojim životom posvjedočiti. Tko zlorabi svoj položaj i umjesto da prenosi Božju riječ, prenosi svoje osobne ideje i misli, postaje „kamen spoticanja“, uzrok propasti za mnoge.
Kakav mora biti istinski službenik Gospodnji zorno nam oslikava apostol Pavao u svojoj prvoj poslanici Solunjanima: nježan kao majka, pun ljubavi prema onima koje apostolskim navještajem rađa u Kristu i koji je spreman i dušu, svoj život žrtvovati za njih, svoju duhovnu djecu. Sve u skladu s riječima sv. Ivana Marije Vianneya koji je rekao da će svijet pripasti onome koji ga bude najviše ljubio i svoju ljubav najbolje dokazao.
Savršeno utjelovljenje ovakvih riječi ostvaruje se u osobi Gospodina Isusa Krista koji nam u odlomku Matejevog evanđelja što čitamo na 31. nedjelju kroz godinu pruža pouku o pravom smislu ljudske i vjerničke veličine. Isus poučava svoje učenike o trima zlima koja su se ukorijenila u tadašnjim službenim predstavnicima religijskog nauka, pismoznancima i farizejima. Prvo zlo je otuđujući legalizam gdje se ljudima vežu teška bremena na pleća, zaboravljajući da je vjera radost, predanje, oproštenje, nada i mir. Živeći vjeru kao ispunjenje isključivo i samo zapovijedi zaboravlja se da je ona prije svega milost i unutarnja sloboda.
Drugo zlo o kojem Isus uči je pomanjkanje dosljednosti:“govore, a ne čine“. To je zlo jako rašireno u ljudskom rodu koje dovodi do življenja lažnog, dvostrukog života od strane onih koji bi trebali služiti kao autoriteti drugima, a svojim nedosljednim ponašanjem dovode do urušavanja ideala u srcima ljudi.
Treće zlo je religiozna težnja za isticanjem svojih naslova kao što su „rabbi“ („moj učitelju“), „abba“ („otac“) i „vođa“. Oni koji si neopravdano prisvajaju te naslove također čine i druge grijehe oholosti poput činjenja svojih djela zato da ih ljude vide, kočoperenja u sjajnoj odjeći, sviđaju im se prva mjesta na gozbama i u sinagogama. Jednostavno žele uvijek biti u centru pažnje, postavljaju se na mjesto Boga hineći da žele služiti kao posrednici između Boga i ljudi. Upravo u tom hinjenju i licemjerstvu nalazi se najveća zamka za nedužne duše koje svom svojom snagom teže prema Gospodinu i njegovoj proslavi, ali ovakvi licemjeri im priječe put prema njemu. Stoga Isus upozorava: nemojte se ravnati po njihovim djelima. Izbjegavajte nasljedovanje takvih primjera jer će vas odvesti u duhovnu propast i postati ćete na sablazan i gnušanje drugima.
Na kraju svoje pouke Isus dolazi do središnje poruke Božje riječi koju slušamo na 31. nedjelju kroz godinu: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ Krist nam svojim životom pokazuje kako se služenjem i poniznošću živi vjera i ljubav, on koji nije došao na svijet da bude služen, nego da služi, i svoj život položi za mnoge, on koji ne treba počasnih naslova jer njegovo samo ime predstavlja najveći mogući naslov, on koji ne treba prvih mjesta u palačama, parlamentima i drugim raskošnim i elitnim mjestima ovoga svijeta, jer zauzima prvo mjesto u Nebesima. Takav Isus Krist nas uči da se ne povodimo za onima koji svoju veličinu i autoritet izgrađuju na ispraznim častima i povlasticama, koje danas jesu, a sutra odlepršaju poput prašine na vjetru, nego da služenjem i poniznošću iskazujemo ljubav prema Ocu nebeskom i njegovoj djeci, odnosno našoj braći i sestrama, jer samo na taj način moći ćemo jednoga dana dospjeti u društvo tog Nebeskog Oca. Neka nas na tom putu i nastojanju prati blagoslov Gospodina Isusa Krista i zagovor Njegove i naše Majke Marije!