Uz misna čitanja Dušnoga dan razmišlja p. Sebastian Šujević
Prve misli koje nam se javljaju na Dušni dan, na spomendan svih vjernih mrtvih, jesu
misli, sjećanja, slike iz života naših dragih pokojnika – baki, djedova, očeva, majki,
braće, sestara, prijatelja... Trenuci koji bude u nama osjećaje radosti, razdraganosti
ili žalosti, sjete... Prisjećamo se posljednjih trenutaka proživljenih zajedno, a
onda i ovozemaljskog ispraćaja... Bude se pitanja o životu, smrti, onostranosti..
I tada, u Gospodnjoj prisutnosti, u iskrenom predanju vjeri, u molitvi srca, budi
se u nama nada uskrsnuća – srce euharistijskog slavlja ovoga dana. Kršćanska liturgija
sprovoda slavlje je otajstva uskrsa našega Gospodina Isusa Krista. U ispraćaju Crkva
moli da njeni sinovi i kćeri, pridruženi po krštenju Kristu umrlom i uskrslom, prijeđu
s njime iz smrti u život, i očišćene duše budu primljeni u nebo, među svete i izabrane,
dok tijelo iščekuje blaženu nadu dolaska Kristova i uskrsnuća od mrtvih. No, život
nam često na razne načine odvraća pogled od vječne stvarnosti. Gotovo neprestano nam
se nameće logika razmišljanja, koju nemalo puta i usvajamo, da nikad nemamo dovoljno:
živimo neprestano protegnuti prema onome sutra, od kojeg očekujemo uvijek više: više
ljubavi, više radosti, više blagostanja. Živimo pogurani i poticani nadom, što nam
je u naravi, neizbrisivo. Na koncu, u svoj toj ošamućenosti života i nade, ugnježđuje
se, kao u zasjedi, misao o smrti: misao na koju se teško navići i koju bi se htjelo
stjerati negdje gdje nas neće žuljati. Ipak, smrt je družica čitavog našeg življenja:
oproštaji i bolesti, boli i razočaranja kao da su njeni najavljivači, njeni prethodnici. Smrt
za čovjeka ostaje dubok misterij. Tajanstvenost koja i u onima koji ne vjeruju u Krista
budi poštovanje. Pitanje koje si možemo postaviti jest: je li to što sam kršćanin
mijenja moj način razmišljanja i suočavanja sa smrću? Koji je stav kršćana pred pitanjem,
pitanjem koje smrt bez prestanka postavlja, ono o posljednjem smislu čovjekova života?
Odgovor se nalazi u srži naše vjere. Smrt za kršćana nije posljedica tragične i neprežaljive
igre koju treba prihvatiti s hladnoćom i cinizmom. Smrt kršćanina smješta se u trag
smrti Kristove: to je gorak kalež koji se ispija čitav, jer je plod grijeha, ali on
je i volja Oca koji ljubi, koji nas čeka s druge strane obale raširenih ruku. Smrt,
to je pobjeda prikrivena porazom, smrt koja u biti nije smrt već život, slava, uskrsnuće. Kako
će to točno biti, jako nas zanima, ali sada nam je nemoguće reći, znati, pa i zamisliti.
Ne spada na čovjeka mjeriti beskrajnost Gospodnjih obećanja i darova. Jedno nam od
pokojničkih predslovlja otkriva odnos ljudske miline i božanske sigurnosti: „U Kristu
nam zasja nada blaženog uskrsnuća. Mi tugujemo zbog neizbježne smrti, ali nas tješi
obećanje buduće besmrtnosti. Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima;
i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima“. Smrt
kršćaninu ne predstavlja trenutak na koncu njegova zemaljskog hoda, trenutak ovijen
ostalim njegovim životom. Zemaljski život je priprava na onaj nebeski, u njemu smo
kao djeca u majčinoj utrobi: naš zemaljski život je vrijeme našeg oblikovanja, odgoja,
borbe, zauzimanja za istinske vrijednosti, vrijeme prvih izbora i odlučivanja. U smrti,
čovjek se nađe pred svim onim za čime u dubini svoga bića srcem teži, iskren prema
samome sebi i samome Gospodinu: naći će se pred Kristom i biti će to definitivan izbor,
definitivna odluka, definitivno opredjeljenje – izgrađivano sa svakom djelomičnom
odlukom ovoga života. Krist nas očekuje raširenih ruku: čovjek koji ne prihvati
Krista, koji se ne pridruži njegovoj strani, bit će onaj koji se odlučuje na patnju
koja se sastoji od sjećanja na ljubav koju je odbio. A čovjek koji se odluči za Krista
naći će u toj ljubavi puninu vječne radosti. Opet, razmišljajući iz svoje situacije,
iz ljubavi prema našima pitamo se što mi možemo učiniti za pokojne? Nisu daleko od
nas, svi pripadaju zajednici ljudi i Crkve, kako oni koji su preminuli u Gospodnjem
zagrljaju, tako i svi oni kojih je vjera samo Bogu znana. Molitva za pokojne tradicija
je Crkve, i potreba, jer u svakoj osobi mogu postojati razne nesavršenosti, razni
tragovi sebeljublja kojih smo pozvani rješavati se. I to se događa u smrti. Tu našim
pokojnicima pomažemo našim molitvama. S druge strane, tako čineći, hranimo svoju
vjeru, a naša nas vjera potiče i postaje izvor nadahnuća da se pitamo što možemo danas
učiniti za Krista, za bližnjega, i da tako i činimo, imajući u vidu Božju volju –
radost vječnoga života i ljubav po kojoj i za koju smo stvoreni.