Hrvati nastanjuju
Srijem od vremena prvog doseljenja Hrvata na svoje današnje životne prostore. Prema
navodu iz Supetarskog kartulara, Srijem je već u ranom srednjem vijeku bio u sastavu
hrvatske države, a njime je upravljao ban Srijema (banus Sremi), jedan od sedam banova
u Hrvatskom Kraljevstvu. Život u tom graničnom hrvatskom području, koje je kroz
dugu povijest bilo razdjelnica i spoj vjera i civilizacija, za Hrvate je značio stalnu
izloženost ugrozi životnog opstanka. Nakon prvih sukoba s Bugarima, kasniji turski
prodori u Europu prouzročili su velike političke i društvene promjene, uključujući
prisilno iseljavanje Hrvata u sigurnije zapadne i sjeverne krajeve, sve do Austrije,
Slovačke i Moravske, uz istodobni prijelaz dijela Hrvata na kalvinizam (pr. Grgurevci,
Srijemski Karlovci, Petrovaradin) i pravoslavlje koje je u Otomanskom carstvu bilo
povlašteno (pr. Velika Remeta, Manđelos, Voganj, Dobrinci, Golubinci). I u takvim
teškim uvjetima opstanka toga doba, u Srijemu su se ipak očuvale velike skupine Hrvata,
posebno na područjima Srijemske Mitrovice, Morovića, Rume, Erdevika, Golubinaca, Petrovaradina,
Slankamena, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice. Nakon što je 1745. obnovljeno
županijsko uređenje, prvi srijemski župan Marko Pejačević je poticao nova naseljavanja,
a tijekom XVIII. i dijelom XIX. stoljeća, doselili su se većinom njemački i mađarski
kolonisti, uz Slovake, Rusine i druge narode. Tijekom druge polovice XIX. stoljeća,
u nekim je sredinama Srijema i susjednih Bačke i Banata, posebno među višim društvenim
slojevima radi očuvanja društvenoga statusa došlo do velike asimilacije Hrvata u Mađare
i Nijemce. Više o tomu Željko Tomašević.
Unatoč svim prisilnim iseljenjima,
stradavanju i asimilaciji, Hrvati su sve do završetka I. svjetskog rata, u mnogim
srijemskim područjima opstali kao narodna većina, a u nekima su kao većina uspjeli
opstati do kraja II. svjetskog rata pa i kasnije, sve do njihovog protjerivanja devedesetih
godina XX. stoljeća, nakon čega Hrvati u Srijemu gotovo nestaju. Tako se prema
činjeničnim pokazateljima može ustvrditi da je pod srpskom vlašću, u razdoblju od
1918. do 1995., s izuzetkom četverogodišnjeg ratnog razdoblja od 1941. do 1945. kada
je Srijem bio u sastavu hrvatske države, nad srijemskim Hrvatima počinjen istinski
i to mirnodopski genocid.
Već uspostavom Kraljevine SHS, srpska vlast je upravnom
podjelom države na oblasti pa potom banovine, svjesno promijenila granice povijesnih
pokrajina, što je za Hrvate u Srijemu, ali i u Bačkoj i Banatu, imalo teške posljedice.
Hrvati su smjenjivani sa svih položaja u upravi i školstvu, a sve političke, gospodarske
i kulturne mjere, bile su usmjerene ugrozi njihove opstojnosti. Posebno je agrarna
reforma i kolonizacija provođena na štetu Hrvata. Ranija mađarizacija je zamijenjena
srbizacijom, nametanjem ćirilice i ekavice u školama, promjenama naziva mjesta i ulica,
kao i imenovanjem Šokaca, ali i Bunjevaca u Bačkoj i Banatu, „katoličkim Srbima“ ili
osporavanjem njihove pripadnosti hrvatskom narodu, što srpske vlasti čine i sustavno
potiču sve do današnjega dana.
Unatoč takvim pokušajima potiskivanja, podjele
i asimilacije u toj tzv. Prvoj Jugoslaviji, Hrvati su u Srijemu uspijevali preživjeti
pa je primjerice grad Petrovaradin, još 1939. bio gotovo 100% hrvatski grad, nazivan
i „hrvatskim Gibraltarom“, u kojem se rodio i hrvatski ban Josip Jelačić i u kojem
je osnovana najstarija čitaonica i Jezuitska gimnazija na području današnje Vojvodine.
Nakon II. svjetskog rata, vlasti su u Petrovaradin smišljeno doselile Srbe i Crnogorce
pa su već 1984., umjesto latinice u osnovne škole uveli ćirilicu.
Nakon II.
svjetskog rata, srijemski su Hrvati doživjeli strašne progone jugokomunističkih, odnosno
u naravi srpskih vlasti, kada su pobijene brojne tisuće srijemskih Hrvata.
Ipak,
ono što Srbi nisu uspjeli u potpunosti provesti za trajanja tzv. Druge Jugoslavije,
bezobzirno su započeli provoditi tijekom oružanog napada na Hrvatsku od 1991. do 1995.
godine. Tada su u Srijemu, u kojem nije bilo ni rata ni oružanih sukoba, niti
su Hrvati bilo čime napali državnu opstojnost ili ugrozili pripadnike drugih naroda,
započeli neskriveno protjerivanje Hrvata, uz dodatno mijenjanje nazivlja svega što
je imalo poveznicu s hrvatstvom toga kraja, želeći time skriti i uništiti tragove
življenja Hrvata u Srijemu. Nakon što su Srbi proveli tzv. „etničko čišćenje“ koje
je u naravi mirnodopski genocid nad Hrvatima Srijema, u spomenutom Petrovaradinu danas
živi manje od 10% Hrvata.
Posebno je strašan primjer srpskog genocidnog zločina
počinjenog nad Hrvatima u hrvatskim srijemskim mjestima Kukujevci i Gibarac, smještenima
uz cestu prema gradiću Šidu. Kukujevci se spominju još 1275. i bili su jedno od
14 čisto hrvatskih naselja u Srijemu, u kojemu je do početka prošlog rata živjelo
tek 1% pravoslavnog puka. Mjesni Hrvati i ranije u selo doseljeni Nijemci, trpjeli
su strašne progone već završetkom II. svjetskog rata, kada su partizani srušili i
velebnu crkvu Presvetoga Trojstva sagrađenu 1770. godine. Nakon što su mjesni
Hrvati od 1991. do 1995. bili izloženi strašnim prijetnjama, otpuštanjem s posla,
okrutnim premlaćivanjima, mučenjima i ubojstvima, noćnim klanjima cijelih obitelji,
Srbi su 1995. iz Kukujevaca protjerali sve Hrvate. U tim zločinima su sudjelovale
i redovne policijske snage Srbije, a MUP Srbije je o tomu odbijalo provesti bilo kakvu
istragu. U Kukujevcima je do početka prošloga rata živjelo 500 hrvatskih obitelji,
koje su danas raseljene po 120 hrvatskih mjesta, dok u Kukujevcima danas živi tek
5 hrvatskih obitelji. U želji zatiranja svakog traga hrvatstva toga sela, novonaseljeni
Srbi su 2007. odlučili promijeniti ime sela u Lazarevo, a nazive mjesnih ulica, u
ulice cara Lazara, Miloša Obilića, srpskih vladara, Svetog Save i vojvode Putnika.
Srijemsko selo Gibarac je prije rata također bilo naseljeno gotovo isključivo
Hrvatima, koji su činili 91.43% mjesnog puka. Danas je Hrvata u Gibarcu manje od 7
%. Jednako kao i u susjednim Kukujevcima, novonaseljeni Srbi su 2007. odlučili promijeniti
ime sela u Dušanovo.
Danas u Srijemu nema ni jednog naselja u kojem su Hrvati
stoljećima živjeli, a da ih Srbi tijekom 1991-1995., iz njih nisu u većem dijelu ili
gotovo u potpunosti prognali. Zlo koje su pretrpjeli Hrvati Petrovaradina, Kukujevaca
i Gibarca, pretrpjeli su i Hrvati Zemuna, Hrtkovaca, Nikinca, Rume, Iriga, Srijemske
Mitrovice, Srijemske Kamenice, Srijemskih Karlovaca, Slankamena, Novih Banovaca, Beške,
Golubinaca, Šida i drugih srijemskih mjesta. Teško je ne spomenuti Hrtkovce, oduvijek
većinsko hrvatsko mjesto, u kojemu su Hrvati još 1981. bili većina, a danas ih gotovo
i nema među 600 preostalih katolika uglavnom Mađara, ili Zemun u kojem je prije II.
svjetskog rata živjelo 70% Hrvata, a danas tek 5%, pa Šid iz kojeg je od 7.000 Hrvata,
tijekom posljednjeg rata istjerano njih 5.000. U srijemskom dijelu biskupije je
u 28 župa do rata 1991. živjelo oko 50.000 Hrvata koji su javno živjeli kao vjernici,
uz još nekoliko desetaka tisuća Hrvata katolika koji su zbog političkih pritisaka
vlasti, živjeli kao kriptokatolici. Procjenjuje se da je tijekom posljednjeg rata,
iz Srijema protjerano više od 30.000 Hrvata. Prema demografskoj studiji dr. Anđelka
Akrapa, koja je 2008. objavljena u časopisu “Pilar”, broj Hrvata u Vojvodini se od
1961. do 2002. smanjio sa 145.341 na 56.546 ili čak za 61,1%. Takvo naglo smanjenje
broja Hrvata na području na kojem nije bilo rata, ne može se označiti nikako drugačije
nego kao genocid, za koji još uvijek nitko nije odgovarao. Što je još zaprepašćujuće,
hrvatske državne vlasti, državne i društvene institucije, kao ni čuveno istinoljubivi
tzv. „hrvatski mediji“, ne iskazuju nikakvo zanimanje za taj genocidni zločin, za
povratak Hrvata u svoje stoljetne domove i osiguranje njihovih osnovnih ljudskih i
narodnih prava na današnjem državnom području Srbije. Istodobno se krivotvorenjem
povijesnih činjenica i medijskim nasiljem, željelo prikazati da su Hrvati počinili
etničko čišćenje nad Srbima u Hrvatskoj.
Uz takvo stanje svijesti i morala
hrvatskih državnih i društvenih struktura, nije se čuditi, što Srbi nakon počinjenog
genocida na području Republike Hrvatske i današnje Vojvodine, traže uvođenje ćirilice
i u znamen gradu Vukovaru, dok su u dojučerašnjim čisto hrvatskim gradovima i mjestima
Srijema, Bačke i Banata, ali i u multietničkom Novom Sadu, vjekovnu latinicu već zamijenili
ćirilicom, a povratak latinice, na sablazan svijeta, gotovo da i nema tko tražiti. Za
Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog
žrtvoslovnog društva