O skorom održavanju referenduma u Hrvatskoj - Boris Rotar

Hrvatski su se građani zakonskim i zakonitim putem izborili, da vrjednote koje smatraju svetima i nužnima za svoj opstanak – kao što su brak i obitelj – referendumskim putom, zaštite Ustavom. O referendumu i aktualnoj problematici, govori Boris Rotar.

Da, partneri, ali da se 'brakom' zove samo ozakonjeni odnos muškarca i žene kako je to već tisućljećima, jer usprkos, primjerice, negdašnjim komunističkim sladostrasnicima, ipak nije uspio pokušaj da se sveopćom preraspodjelom nečijih bogatstava, isto tako raspodjele svima prema potrebama (jel' da) i žene. Nije to uspjelo ni stoljećima prije, jer se svaki takav međuspolni raznoliki par želio veseliti prenošenjem svojih zajedničkih gena vlastitoj djeci pa nek' oni budu mali i kovrčavi ili visoki plavi ili pak crvenokosi. Kroz tisućljeća je pojam braka bio vezan uz pojam muško i žensko, pa su o tome nastale i onomatopejske doskočice kako je i sam Bog najprije stvorio i spojio Adama i Evu, a Adama i Stevu se nekima hotjelo zakonski spojiti tek mnogo tisućljeća kasnije. Danas se modernost neke europske zemlje treba prosuđivati po tome da li se u njoj zakonom dopušta vjenčanje dvaju homoseksualaca ili dvije lezbijke. To je eto znak vrhunske slobode. Da li je tome baš tako i mora li Hrvatska vođena trenutno kvazi socijaldemokratima demonstrirati baš tu vrst modernosti. Kao ni prošla lopovska vlast ni ova nije riješila korupciju, nije se riješila tisuće uhljebnika koje i dalje drži na državnim jaslama (jasno misleći da time kupuje vjerno glasačko tijelo!) a zbog kojih milijun i pol umirovljenika grca pod stalno većim teretima sve skuplje hrane, grijanja, najamnina i stanarina. Nezaposlenih je u Hrvatskoj svakim danom sve više - brojka galopira ka 400 000, mladi fakultetski obrazovani ljudi kao i nakon pošasti peronospore tridesetih godina prošlog stoljeća čekaju pred kanadskom, australskom, novozelandskom ambasadom da se isele i negdje drugdje počnu naravno kao soboslikari, konobari, obični radnici. Nezadovoljstvo svih slojeva hrvatskog društva sve je veće. Demokratski s nadom u bolje i poštenije, od naroda izabrani političari pokazuju se kao bahata, socijalno krajnje neosjetljiva tzv. elita koja bira automobile s najmanje šest brzina, grijanim sjedalima i vjerojatno s faktorom buke uz zatvorene prozore na čistoj nuli. Kako do njihovih ušiju izvana ništa doprijelo ne bi. Ta napuhana umjetna pjena boji se i svoje sjene. Da bi i nju zadržala odlazi gotovo svakomjesečno na kapitalističku duhovnu obnovu u Englesku, Francusku, Brisel, ali nikako da se okrene narodu, svom narodu, svom elektorskom (izbornom) tijelu kako ga vjerojatno jedino i percipiraju. Ogorčeni i ojađeni puk s druge strane depresivan i tjeskoban svjestan je da je vrijeme barikada s uzvicima 'egalite, fraternite, liberte' već zaboravljeni povijesni usklik uz koji su rušili ondašnje Marie Antoniete, zauvijek prošlo. Kraljicu koja je navodno prije nego ju je razbjesnjeli puk ispratio pod giljotinu, vidjevši svoje građane kako protestiraju upitala je svoje ministre: „Zašto ovi dolje protestiraju?“ – „Gladni su madame, nemaju kruha odgovorio je ministar“. – „Pa neka onda jedu kolače“! - glasio je navodno povijesni odgovor. Koliko god ova zgoda bila i izmišljena po onoj talijanskoj „Se non è vero è ben trovato“ i hrvatski kvazisocijaldemokrati stavili su na revere svoje kolačiće, a to su zaokruženi natpisi „Protiv“. I to je zgodna doskočica za produžavanje hrvatske agonije poniženih i uvrijeđenih. Svako toliko vječni socijalistički gradonačelnik Rijeke i znalački politički meštar određuje Hrvatima nove i nove poreze i namete. Nikako da svrne pogled na prozore medvedgradske iza kojih pod sijedom vlasuljom sjedi hrvatska Marija Antonieta. A puk hrvatski ne znajući što bi od muke organizira referendum protiv još jednog rušenja hrvatske većinske misli. Kad vas već ne možemo svrgnuti i pozatvarati, kad ste nas već sve pokrali borit ćemo se barem da nam obitelj ne uništite. Nije po mom sudu, ovaj referendum bio tako brzo, odlučno i demokratski sazvan da bi se upriličio još jedan javni cirkus u kojem su građani poput djece na ringišpilu koje uz ciku i veselje vrti politička vrhuška. Ovaj referendum valja gledati ne samo kao obranu naravnih tisućljetnih zakona već i kao pokazatelj volje naroda za promjenama. Velevažni samodostatni i samoživi politički bešćutnici uskomešali su se i počeli javno izjašnjavati s bedževima i obećanjima i prijetnjama kako to eto u krajnjoj liniji vodi u nacizam i kako se ukidaju prava manjina. Danas oni – sutra vi i slične parole odraz su zapravo straha. Straha od naroda, tradicionalista, nazadnjaka, konzervativne crkve koja je, gle vraga, opet uz taj svoj narod braneći i sada njegovo pravo na jezik, običaje, kulturu i slobodu. I ne boje se to reći barem s oltara gdje najizravnije mogu. A trebali bi samo narod poučavati poniznosti i skrušenosti pred gnjevom Božjim i vječnom vatrom pakla. A ta demokratska vlast u isto vrijeme na svojim ekranima i radio valovima, izjašnjavajući se protiv većinske želje svog naroda da sačuva barem zakonski osnovu svoje obitelji, obrušila se na Crkvu koja preko svojih biskupa poziva svoje vjernike a i ostale da se barem u zakon uvede još neka preostala hrvatska svetinja. Barem dok nam i novi ustav podrobno ne napišu u Briselu. Za ulazak u 'Jevropu' po malobrojnosti izlaznika gotovo nevažeći referendum nije ima smetao. I opet smo s ovom vlašću jadni, mali balkanci koliko god se mi batrgali da to nismo. Uzalud tisućljetna kultura, kravate oko vrata negdašnjih europskih hrvatskih bojovnika kad sada ovo malo preostalih Hrvata valja poslati opet u istomilijunsku hrvatsku dijasporu širom svijeta. Protiv potvrdnog odnosa o braku muškarca i žene koje bi trebao čuvati barem hrvatski Ustav, ustobočio se hrvatski 'Morgenblatt' čiji je pohlepni vlasnik dužan hrvatskim građanima silne porezne milijune. Uvijek uz vlast je i piskaralo sa srednjom stručnom spremom, poznat po izmišljenom intervjuu s „dragim Ivom“ kojeg će kad je završio u bajboku naravno napasti na sva velika usta. Takvi smo eto mi Hrvati. Proći će i ovaj referendum. Vjerujem bit će kao i poziv za nj, pokazatelj što o homićima i lezbijčicama i njihovoj želji da posvajaju djecu u zakonskom braku, misli hrvatski narod. Politika je umijeće mogućeg. Politika je i osjećaj za povijest. Politika je znati i osjećati bilo naroda. Veliki američki filmski redatelj John Ford rekao je za glumce: „They are like cattle!“ – „Oni su poput stoke“. I mi imamo naše glumce. Eto ih, sjede u toplom, u crvenim gornjogradskim foteljama, ljetuju opet na Brijunima, za par kuna dnevno, besramno braneći svoje ničim zaslužene privilegije, etiketiraju i „svuđe“ naziru ustašluk. Našoj aktualnoj vlasti puna usta demokracije, a ono u svim državnim medijima, tobožnjim bibisijevskim „javnim“ medijima pozivi i prijetnje ako narod ne glasa kako su im domaću zadaću odredili u Briselu. Bude li jedinica brzo će na popravni. U ovom hrvatskom prvoprosinačkom referendumu redatelj će biti hrvatski obiteljski čovjek. Bit će to mali korak za ustavni zakon, ali veliki za hrvatsko pravo na zdrav razum, vjeru i nesalomljivi ponos. Nadam se da će referendumska odluka kao i u devet i pol milijunskoj demokratskoj Švicarskoj biti odmah upisana u Ustav. Stoga poštovani slušatelji vatikanskog radija poslušajte glas svoje savjesti kad izađete na referendum. Sjetite se svojih baka i djedova, svoje obitelji iz koje ste ponikli, obitelji koje su vas odgojile najbolje što su znale i mogle. Riječi mama i tata mogu se istinski reći samo onome tko vas je rodio i odgojio. Najvećim su djelom to ipak bili žena i muškarac u vezi koju svi nazivamo brakom.