Marito Mihovil Letica razmatra otajstveni i milosni dar Isusova uskrsnuća te govori stihove iz zbirke izabranih pjesama ″Pohod milosti″ akademika Ivana Goluba.
Drage slušateljice i dragi slušatelji Vatikanskoga radija, prije svega i povrh svega, neka Vam je sretan i blagoslovljen Uskrs! Na dobro Vam došlo Uskrsnuće Gospodinovo!
Isus Krist, Spasitelj i Otkupitelj, svojim nam je uskrsnućem smjerokazno i prijateljski pripravio put kojim mi, smrtni pozemljari s iskrom duha – možemo prijeći iz sjenovite doline smrti u svjetlo vječnoga života. Naša kršćanska vjera i nada, naš vjernički optimizam i entuzijazam, protežu se onkraj zemaljskih horizonata te se s pouzdanjem ulijevaju u onostrane, nebeske perspektive. Jer Isus Krist – pravi Bog i ujedno pravi Čovjek – svojim je uskrsnućem i uzašašćem pobijedio i obeskrijepio smrt: mraku i tmini čovjekova biološkog umiranja suprotstavio je svjetlost vječnu koja biva trijumfalno razlivena u nedogledne, ali vjerom razaznatljive perspektive čovjekova eshatološkog života.
Zaista: zemaljski, povijesni, preduskrsni Židov Isus iz Nazareta i nebeski, kozmički, poslijeuskrsni Krist kršćanske vjere – jedna su te ista osoba, i to stvarna! Sin Božji i sâm Bog... Darovatelj života. U Isusu – utjelovljenoj Božjoj prisutnosti, učovječenoj nazočnosti Božjoj za spasenje čovjeka i čovječanstva – možemo naći i zadobiti život vječni! Životodajno Isusovo uskrsnuće jest eshatološki događaj koji se zbio u vremenu; stoga s potpunim pravom kažemo da je povijesni i natpovijesni. Taj i takav događaj temeljna je istina kršćanske vjere; kao što reče sv. Pavao u ″Prvoj poslanici Korinćanima″: ″Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša″ (1 Kor 15,13-14). Nekoliko redaka dalje Pavao veli: ″Doista, po Čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni″ (15,21-22).
Kao što je Kristovo uskrsnuće povijesni i ujedno natpovijesni događaj, tako je, u posve određenom smislu, taj događaj ujedno prirodni i natprirodni. Jer posrijedi je osobit i jedincat primjer milosti, koju možemo razumjeti kao naklonost Boga čovjeku i čovječanstvu, osobito glede spasenja. Teologija stvaranja sadrži na samome početku spasenjsku poruku. Hod od Adama do Krista. Hod i pohod milosti... Skolastička tradicija, nasljedujući sv. Tomu Akvinskoga, naučava da milost ne razara prirodu, odnosno narav, nego je pretpostavlja i usavršuje (″Gratia non destruit, sed supponit et perficit naturam″).
Tako dospijevamo do pjesme ″Pohod milosti″, koju spjevao je Ivan Golub. Bijaše to na Malu Gospu 2004. u Zagrebu, u Kliničkome bolničkom centru ″Rebro″. Pjesmu citiram, tj. recitiram, u cijelosti:
POHOD MILOSTI
Koji posjet!
Došao si u sumračje
Kao ono u Emaus
I već pošao dalje
A ja te pozvao
I evo sjedimo, razgovaramo
O čemu? O prijateljima
″Crkva je zajednica Isusovih prijatelja″,
rekao si mi ono na putu.
″Prijatelj je milost, znam.
Takav kakav je″, velim.
″U čemu je dobar
pomozi mu da bude bolji.
U čemu nije
prihvati ga kakav jest
i pomozi mu da bude dobar.
I sam budi dobar prijatelj!
Svaku sjenu izbriši s puta
svoju i njegovu.
′Fiat lux deficiant tenebrae.′
Tako mi veliš, Isuse, ove večeri
kad sumrak tka niti mraka
guste niti.
A Ti, Isuse, budi vazda
Prijatelj
s prijateljima.
Pohod milosti!
Treba kazati da se pjesma ″Pohod milosti″ nahodi u istoimenoj stihozbirci, knjizi izabranih pjesama, koja je objelodanjena 2013. u Zagrebu, u izdanju Školske knjige. Njezin autor Ivan Golub rođen je 1930. u Kalinovcu u Podravini; svećenik, teolog, povjesničar kulture, sveučilišni profesor u miru, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Akademije ruske književnosti, k tome i nekih austrijskih i talijanskih akademija. U bilješci o autoru dotične knjige pjesama nailazimo na ove citiranja dostojne rečenice: ″Ivan Golub je tvorac sugestivne ljepote jezičnoga izraza, odmjerena sklada doživljaja, proživljaja i iskaza. U njegovim se pjesmama i proznim ostvarajima prožimlju osjećaj i misao, lakoća i muka stvaranja, stanovite impresionističke vizije i gnomska oštrina, bogoliko i čovjekoliko bogatstvo svijeta.″
Bogoliki je čovjek svoju duhovnost, a time i duhovitost, dobio od Boga. Ne samo kao dar nego i kao zadatak. Smijeh, kao Božji dar, ima biti izraz pozitivnih emocija poput radosti, sreće, razdraganosti, dobrohotnosti, olakšanja, ispunjenosti... Evanđelje je radost, doslovno ″radosna vijest″. A može li biti veće radosti i sreće, olakšanja i ispunjenosti od vijesti da je Uskrs pobjeda života nad smrću; pobjeda Isusova i time naša, ljudska. Zato je i čovjekoljubivi Bog razdragan, nasmijan. ″Nasmijani Bog – Deus ridens″, tako glasi naslov jedne od pjesničkih zbirka Ivana Goluba. Bit će u tome smislu prikladno završiti njegovom pjesmom, umnogome proročanskom, napisanom na Veliki petak, 29. ožujka 1991.:
VELIKI PETAK
Samo oči hoće skupa
i mrak odnekuda zove zvijezde.
Samo kiša škropi zemlju
i mokre grane krote grad.
Samo more odnjihava galebove
i obala čeka val.
Samo Mjesec sluša vapaj ″Puče moj!″
i puk dere sandalom svoj kraj.
Samo dijete trči kući
i vojnik sanja posljednji dan.
Samo je riba na svakom stolu
i vrč vina na dohvat ruke.
Samo mornar pjeva tužaljku
i svećenik oplakuje Krista.
Samo se Pilat sjeća onog petka
i podstrekač puka plače.
Samo jedno svjetlo gori
i nitko ne zna kuda će.
Samo Sava ovija ovaj grad
i tihoj noći se ruga.
Samo sveti siju suze
i žanju bisere.
Samo slova pletu mrežu
i pismena love ljude.
Samo zrno do zrna je pogača
i slovo do slova knjiga.
Samo san sabire slova
i isposnik vlasti stoji ponosan.
Samo komu su otvorena mnoga vrata bira
i slobodan ne ulazi ni na jedna.
Samo sluga skuplja skute gospodara
i gmaz gmiže pred vladarom.
Samo palica gvozdena razbija sud lončarski
i smijeh Gospodnji potresa prijestolja.
Samo smijeh Božji blista na licu neba
i topi kao snijeg one koji se prave važni.
Suza ne suzuje obzor
i smijeh ne smanjuje zbilju.
Suza u smijehu sniva
i smijeh suzom dariva.
Ljudi se smiju do suza
i plaču od smijeha
(i sred Velikog Petka).
All the contents on this site are copyrighted ©. |